Nakon kolumne Ivice Šole u Slobodnoj Dalmaciji, ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek u svojoj je objavi na Facebooku napala Šolu, prozivajući ga zbog navodnog „govora mržnje” i širenja dezinformacija vezanih uz financiranje novog filma Lordana Zafranovića „Zlatni rez – Djeca s Kozare”.
Umjesto odgovora na pitanja koja je Šola otvorio, ministrica se odlučila obračunati s njegovim navodima preko društvene mreže.
Tu se postavlja jednostavno pitanje: što je Šola zapravo napisao i gdje je u njegovu tekstu „govor mržnje”?
Šola u svojoj kolumni analizira povijesne izvore, poziva se na arhivske dokumente, od dr. Narcise Lengel-Krizman do dr. Zdravka Dizdara, te problematizira način na koji se prikazuje uloga NDH, partizana i spasitelja djece na Kozari.
Prikazivanje povijesnih činjenica koje se nekome ne sviđaju i propitivanje odgovornosti vlasti nije govor mržnje. To je legitimna javna i intelektualna rasprava.
Kakav „govor mržnje”?
Posebno je zanimljivo što ministrica u svojoj objavi poteže upravo pojam „govora mržnje”. Ako se već nekoga optužuje za tako ozbiljnu stvar, onda bi trebalo pokazati gdje se točno u tekstu Ivice Šole nalazi govor mržnje.
Umjesto toga, njegova se kritika stavlja pod istu etiketu s dezinformacijama.
Time se pažnja javnosti skreće s onoga o čemu Šola zapravo piše, a to su povijesne činjenice, način na koji se prikazuju događaji na Kozari te pitanje financiranja filmskih projekata javnim novcem.
Što je Šola zapravo napisao?
Uvid u tiskano izdanje i tekst Ivice Šole pokazuje da Šola nigdje ne tvrdi da je HAVC financirao Zafranovićev film.
On postavlja pitanje:
„Financira li ga i Ninino ministarstvo kulture? Ako da, Nina mora otići.”
To je pitanje, a ne tvrdnja.
Postavljanje pitanja o trošenju javnog novca i otvaranje javne rasprave o tome legitimna je uloga novinara i intelektualca. Ministrica je, međutim, tu hipotezu u svojoj Facebook objavi prikazala kao „tvrdnju” i „dezinformaciju”.
Tako se rasprava ponovno pomiče sa sadržaja Šoline kolumne na njega osobno i njegove navodne dezinformacije.
Priča o „neovisnom HAVC-u”
Zanimljiv je i dio ministričine objave u kojem tvrdi da „ministarstvo ne bira autore ni producente”, nego o tome odlučuju neovisna povjerenstva i Vijeće HAVC-a.
No, time se ne odgovara na pitanje odgovornosti Ministarstva kulture za sustav koji raspolaže javnim novcem.
Upravno vijeće HAVC-a, tijelo koje nadzire zakonitost i poslovanje te imenuje ravnatelja HAVC-a, imenuje upravo Ministarstvo kulture.
Financijski okvir i zakonske uvjete unutar kojih funkcionira filmski sustav također određuje resorno ministarstvo.
Zato pozivanje na „neovisna strukovna povjerenstva” ne može biti cijeli odgovor na pitanje tko je odgovoran za sustav financiranja hrvatske kinematografije.
Kada treba govoriti o međunarodnim uspjesima, europskim fondovima i rezultatima hrvatske kinematografije, ministrica je dio te priče.
Kada se pojave pitanja o spornim projektima, načinu prikazivanja povijesnih događaja ili trošenju javnog novca, odgovornost se prebacuje na povjerenstva i procedure.
A kada netko postavi pitanje koje ministrici nije ugodno, dobije etiketu „govora mržnje” i „dezinformacija”.
To nije odgovor na pitanja koja je Šola postavio.
