Ustavnopravna stručnjakinja Sanja Barić u svojoj podužoj analizi u potpunosti je razgolitila Zorana Milanovića, predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika. Sanja Barić do detalja secira sve pogreške koje čini Zoran Milanović, namjerno ili iz neznanja, pružajući hladnu pravnu ekspertizu koja pogađa u samu srž institucionalnog sukoba između Pantovčaka i Banskih dvora i razbijajući mitove koji se godinama guraju u javni prostor.
Pravna tehnika: Razlika između “djelovanja” i “korištenja” vojske
Zakon o obrani, točnije članci 46. i 69., nisu pisani dvosmisleno. Zakonodavac je vrlo precizno razdvojio operativno djelovanje vojske od njezinog protokolarnog ili administrativnog korištenja. Kada je riječ o slanju vojnih delegacija ili ceremonijalnim odlukama, ovlasti su u rukama izvršne vlasti, odnosno Ministarstva obrane. Predsjednik tu nema zakonsko pravo veta, a svako ustrajanje na suprotnom predstavlja čisto ugrađivanje nepostojećih normi u tekst zakona. Pitanje je li taj zakon de lege ferenda idealan sasvim je druga priča, ali dok je na snazi, on je obvezujući. Kako autorica navodi, „članak 69. stavak 5. (kao i stavak 6.) Zakona o obrani Predsjedniku Republike ne daje nikakvu nadležnost u predmetnom odlučivanju.“
Politička anatomija: Samovlast umjesto ustavnih institucija
Ovdje se ponavlja već viđeni obrazac ponašanja Zorana Milanovića, povlačeći izravnu paralelu s njegovim ranijim manevrima oko Zakona o sudovima i ponašanja u pandemiji. Umjesto da koristi jedini legalni ustavni mehanizam – slanje spornog zakona na ocjenu Ustavnom sudu – predsjednik države se postavlja iznad samog suda. On unilateralno, putem medijskih konferencija, proglašava zakone neustavnima i jednostavno ih odbija provoditi. To nije ustavna skrb, nego svjesno generiranje institucionalnog kaosa, populističko podilaženje javnosti i čista politička osveta institucijama koje mu ne idu u prilog. Barić zaključuje da se ovdje ne radi o iskrenoj brizi, već o „instrumentalizaciji ustavnog diskursa u svrhu ostvarivanja apriorno postavljenih (destruktivnih) ciljeva: dodavanju kaosa javnom poretku, osveti instituciji Ustavnog suda“.
Dvostruka oštrica: Vulgarnost Banskih dvora
Autorica zadržava objektivnost i ne amnestira Vladu. Javni istupi Andreja Plenkovića i njegovih ministara, posebice u fazama izbora ustavnih sudaca, označeni su kao „ustavnopravno nepristojni, odnosno, preciznije, kao ustavnopravno vulgarni“. Iako izvršna vlast time ne krši slovo Ustava u formalnom smislu, ona brutalno gazi ustavnu kulturu i normativnu etiku. Autorica povlači jasnu konceptualnu granicu: „dok je prvo pitanje pravne valjanosti i odgovornosti, drugo je pitanje institucionalne odgovornosti i normativne etike ustavnog poretka.“ Time se pokazuje da obje strane u sukobu tretiraju ustavne fundamente kao oružje za osobne i stranačke obračune.
Demitologizacija: “Bog i Hrvati” na Pantovčaku
U javnosti se, pod utjecajem predsjednikove retorike, stvorio narativ da je vojna ovlast šefa države neka vrsta pred-ustavnog, suverenog prava koje nitko ne smije preispitivati. Barić to sječe u korijenu: u demokraciji nema primordijalne supremacije. Funkcija vrhovnog zapovjednika crpi snagu isključivo iz ustavnih okvira i podložna je sustavu kočnica i ravnoteža. Ne smije se polaziti od pretpostavke da vrhovnog zapovjednika karakterizira neka vrsta „primordijalne ili defaultne normativne supremacije (na razini „Bog i Hrvati“, da se poslužimo ilustrativnim popularnim izrazom).“
Sigurnosni apsurd i ustavni vakuum
Kroz radikalan, ali logičan primjer slanja vojske na parade u Moskvu ili Pjongjang, otvara se pitanje horizontalnog nadzora. Ako ministar ima pravo donositi odluke, trenutni pravni sustav to dopušta. Postavlja se pitanje može li izvršna vlast odlučivati o slanju delegacija bez ikakve kontrole, pa čak i na „vojnu paradu u Sjevernu Koreju, Rusiju ili bilo koju drugu državu?“ Ako smatramo da je to opasno, rješenje je u izmjeni zakona ili uvođenju parlamentarnog nadzora kroz Hrvatski sabor, a ne u tome da predsjednik izmisli vlastitu ovlast i prešutno je ugradi u praksu. Barić upozorava da se ti problemi ne rješavaju „jednostranim predsjedničkim proglašavanjem neustavnosti ili prešutnim učitavanjem nepostojećih ovlasti“.
Interpretativna samovolja nositelja visokih funkcija dugoročno „erodira samo ono na što se nominalno poziva: ustavnost kao temelj demokratskog poretka.“ Izlaz je samo jedan: hitna revizija ustavnog i zakonskog okvira, povratak u okvire legalnih procedura i, najvažnije od svega, trenutačni prekid dječje logike „ti si meni, pa ću ja tebi“. Država, u zaključnom apelu autorice, zahtijeva jedno kratko i jasno pravilo: „uozbiljiti se.“
