Rezolucija Domovinskog pokreta o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini predstavljena je kao veliki iskorak hrvatske politike prema zaštiti konstitutivnog naroda. Ipak, rasprava u Hrvatskom saboru pokazala je da je konačni tekst daleko blaži od onoga što se najavljivalo. Oporba ga je s pravom opisala kao “kamilicu” – politički dokument bez ikakve stvarne snage.
Ta je ocjena ujedno i najprecizniji opis rezolucije. Umjesto jasnog i odlučnog političkog zaokreta, dokument ostaje u okvirima deklarativne politike. On ne donosi nikakve obvezujuće mehanizme niti instrumente kojima bi Republika Hrvatska mogla konkretno djelovati u zaštiti ustavnih prava Hrvata u BiH. Iako Ivan Penava tvrdi da Hrvatska više neće “pasivno promatrati” preglasavanje, iz samog teksta rezolucije uopće nije jasno što to konkretno znači niti koje bi poteze Zagreb povukao ako se ta praksa nastavi.
Deklarativna zaštita bez političke težine
Tijekom saborske rasprave opravdano je podsjećeno da je Hrvatski sabor još 2018. godine usvojio sličnu deklaraciju. Ni tada nije došlo do bitnih promjena položaja Hrvata u BiH, pa se postavlja pitanje zašto bi sada rezultat bio drukčiji.
Rezolucije nemaju pravno obvezujući karakter. One šalju deklarativnu političku poruku, ali ne stvaraju međunarodne obveze niti prisiljavaju bilo kojeg aktera u Bosni i Hercegovini na promjenu ponašanja. Upravo zato se radi o dokumentu koji prvenstveno služi za unutarnjopolitički PR i prikupljanje bodova, a ne za stvarno rješavanje problema na terenu.
Washingtonski sporazum ostao u drugom planu
Znakovito je da se tijekom rasprave gotovo nitko nije ozbiljnije osvrnuo na Washingtonski sporazum iz 1994. godine, iako upravo taj dokument predstavlja temelj nastanka Federacije Bosne i Hercegovine.
Washingtonski sporazum nije samo prethodio Daytonu, nego je definirao samu prirodu Federacije kao zajednice dvaju ravnopravnih konstitutivnih naroda – Hrvata i Bošnjaka. Federacija svoju legitimnost crpi isključivo iz ravnopravnog sudjelovanja tih dvaju političkih subjekata.
Ako jedan od konstitutivnih naroda dugoročno gubi mogućnost da sam bira svoje legitimne političke predstavnike, otvara se ključno pitanje: je li Federacija uopće više federacija u izvornom smislu, ili postupno prerasta u unitaristički model vlasti u kojem brojčano nadmoćniji narod određuje predstavnike manjoj zajednici? O toj dimenziji u Saboru gotovo da nije bilo riječi, premda ona predstavlja samu srž hrvatskih političkih zahtjeva još od presude Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić.
Izborni inženjering ili politička realnost
Penava je preglasavanje Hrvata nazvao pravim imenom – izbornim inženjeringom. Ta formulacija točno sažima višegodišnje hrvatske prigovore prema kojima bošnjačko biračko tijelo presuđuje o hrvatskom članu Predsjedništva BiH, čime se izravno ruši načelo legitimnog političkog predstavljanja.
No, iako rezolucija deklarativno spominje mogućnost uspostave hrvatske izborne jedinice, ona uopće ne ulazi u modele njezine provedbe, niti nudi konkretan prijedlog kako bi se takvo rješenje uklopilo u postojeći ustavni okvir Bosne i Hercegovine.
Rezolucija kao politički alibi
Osnovna funkcija ove rezolucije je čisto politička, a ne operativna. S jedne strane, hrvatskoj javnosti se šalje poruka kako Vlada i parlament aktivno brinu o položaju sunarodnjaka u BiH. S druge strane, tekst je namjerno skrojen dovoljno umjereno da ne izazove nikakve ozbiljnije reakcije međunarodne zajednice, Bruxellesa ili političkog Sarajeva.
Taj balans zapravo je pokušaj stvaranja dojma odlučnosti bez otvaranja ozbiljnijih međunarodnih sukoba. Zbog toga kritike o “kamilici” ili “bevandi” nisu samo saborske dosjetke, nego realna percepcija da je prvotno najavljivani dokument tijekom pripreme potpuno razvodnjen.
Politička cijena promašene politike
Najveći politički rizik ove rezolucije neće se osjetiti u Zagrebu, nego upravo među Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Ako ponovno izostanu konkretni rezultati, samo će ojačati osjećaj da službeni Zagreb godinama pruža deklarativnu potporu bez ikakvog stvarnog učinka.
Takvo razočaranje dugoročno će imati ozbiljne posljedice i za HDZ BiH, koji svoju politiku u potpunosti temelji na suradnji sa službenim Zagrebom. Ako birači zaključe da ta višegodišnja partnerstva nisu u stanju zaštititi načelo legitimnog predstavljanja niti donijeti izmjene izbornog zakonodavstva, nezadovoljstvo će se preliti na cijeli hrvatski politički blok u Bosni i Hercegovini.
Raspudić: Rezolucija o BiH je obična limunada s laksativom!
Rezolucija Domovinskog pokreta šalje poruku da Hrvatska formalno neće odustati od pitanja ravnopravnosti Hrvata u BiH. Međutim, dokument koji nema obvezujuću snagu ne može proizvesti stvarne političke promjene.
Bez jasnog pozivanja na izvorna načela Washingtonskog sporazuma, bez razrade konkretnih mehanizama zaštite i bez definiranja jasnih političkih koraka koje bi Hrvatska morala poduzeti na međunarodnoj razini, ova rezolucija ostaje samo simbolična gesta. Ona je politički alibi kojim se pokušava umiriti domaća javnost, a istodobno izbjeći bilo kakav ozbiljniji sukob sa Sarajevom i Bruxellesom.
