Između tri vatre i zaboravljenih grijeha
U bilo kojoj normalnoj zemlji, netko tko vlada punih trideset godina morao bi na kraju položiti račune. Kad podvučete crtu ispod tri desetljeća vladavine Dragana Čovića i HDZ-a BiH, slika je prilično tmurna. Sela i gradovi od Posavine do Hercegovine ostali su poluprazni, institucije su zarobljene, a bez stranačke iskaznice teško se dolazi i do najobičnijeg posla, pa tako ni čistačica ne može dobiti posao bez njegovog blagoslova.
Piše Robert Čulina
Da živimo u sređenom društvu, takva bi politika na izborima odavno otišla u povijest. Ali Čović ne odlazi. On je politički neuništiv. Zapravo, to nema puno veze s nekom njegovom genijalnošću. Njemu glavu iznad vode već godinama drži čudan, ali savršen splet okolnosti, a to su strah od preglasavanja iz Sarajeva, trgovački savez s Miloradom Dodikom te prilično licemjerna i površna politika iz Zagreba.
Iste predratne škole i partijski mentalitet
Da bi čovjek razumio zašto se u ovoj priči ništa ne mijenja, treba samo pogledati odakle ti ljudi dolaze. Dragan Čović, ali i vodeći dvojac u Zagrebu Andrej Plenković i Zoran Milanović, izrasli su iz istog predratnog sustava.
Čović je gradio karijeru u mostarskom Sokolu kao uzoran kadar tadašnjeg režima, pri čemu se i danas pamte njegovi predratni dokumenti pisani ćirilicom. Dvojac iz Zagreba stiže iz miljea nekadašnje diplomatske i društvene elite.
Iako su devedesetih svi oni obukli nova politička odijela i preuzeli nacionalnu retoriku, način vladanja ostao je nepogrešivo partijski. Vlast je sama sebi svrha, stranka je iznad svega, svi moraju misliti isto, a svatko tko postavi nezgodno pitanje automatski postaje neprijatelj naroda ili izdajnik. Zbog tog istog mentalnog sklopa, Zagreb u Čoviću ne vidi problem, nego jedinu opciju. Oni jednostavno ne razumiju niti priznaju demokratski pluralizam među Hrvatima u BiH.
Sarajevo kao najbolji Čovićev predizborni agent
Kad god političari iz Sarajeva krenu s pričom o građanskoj državi u kojoj bi brojniji narod odlučivao o svemu, ili kad brojem glasova po tko zna koji put preglasaju Hrvate i izaberu Željka Komšića, u Središnjici HDZ-a u Mostaru doslovno mogu otvoriti šampanjac.
Time se prosječnom Hrvatu u Vitezu, Širokom Brijegu ili Kiseljaku šalje jasna poruka da zaboravi na loše zdravstvo, korupciju i odlazak mladih jer se sada bore za goli politički opstanak. U takvom ambijentu straha, Čoviću ne treba nikakav gospodarski program. Dovoljno je da iziđe na izbore i poruči kako će ih pregaziti ako ne glasaju za njih, i stvar prolazi. Sarajevo mu tako na svakim izborima pokloni pobjedu i uguši bilo kakvu ideju o stvaranju jake hrvatske oporbe.
Savez s Dodikom i poruka dok Hrvati nestaju
Kad u Sarajevu zagusti, Čović se nasloni na Milorada Dodika. Njihovo partnerstvo traje godinama jer zajedno kontroliraju ključne poluge u državi i u svakom trenutku mogu blokirati što god požele.
Ali ta podrška iz Banja Luke imala je svoju, iznimno skupu cijenu, a platili su je Hrvati u Republici Srpskoj. Da ne bi kvario odnose s Dodikom, Čović je godinama zatvarao oči pred činjenicom da je hrvatski narod iz Posavine i s banjolučkog područja tijekom i nakon rata praktički zbrisan. Njegov odlazak u Banja Luku i čuvena poruka tamošnjim zastupnicima da čuvaju Republiku Srpsku bila je teška pljuska svima koji su odande protjerani. Ali politička računica bila je iznad svega, jer Dodik mu čuva leđa na državnoj razini, a on Dodiku daje legitimitet.
Zaboravljeni grijesi Zagreba
Uloga politike iz Zagreba u cijeloj ovoj priči je posebno cinična. Mnogi danas zaboravljaju da je upravo Zoran Milanović kao šef SDP-a osobno došao na predizborni skup u Sarajevo i naglas podržavao Željka Komšića, dajući mu vjetar u leđa za preglasavanje Hrvata.
Kad je taj projekt doživio potop i stvorio duboku nepravdu, zagrebačka se politika okrenula za puni krug. Umjesto da pomognu narodu da stvori zdrave i nove političke snage, i Milanović i Plenković danas u Čoviću vide jedinog spasitelja.
Tako je Zagreb Hrvatima u BiH napravio dvostruku štetu. Prema Sarajevu su ostali mlaki jer su godinama problem ignorirali ili ga sami zakuhavali, da bi se danas sve svelo na suhoparnu diplomaciju i fraze. S druge strane, prema hrvatskoj oporbi u BiH su nemilosrdni jer iz Zagreba godinama poručuju da je jedini pravi Hrvat u BiH onaj s iskaznicom HDZ-a. Ako se u Livnu, Tomislavgradu ili Rami pojavi netko tko kaže da Čović loše vodi narod, u Zagrebu ga uopće ne žele saslušati.
Tko na kraju plaća račun
U ovoj igri između sarajevskog pritiska, Dodikove trgovine, zagrebačke površnosti i mostarske kontrole, najdeblji kraj izvukao je običan narod.
Svaki pokušaj da se izgradi normalna oporba siječe se u korijenu i proglašava izdajom. Hrvatski narodni sabor pretvoren je u glasnogovornika jedne stranke, a ljudi umorni od vječnog izvanrednog stanja i preživljavanja od izbora do izbora jednostavno pakiraju kofere i odlaze.
Na kraju ostaje gorak okus jer Sarajevo Hrvatima oduzima prava u državi, Dodik ih koristi kao pješake za svoje ciljeve, a Zagreb im slijepim držanjem Čovića na životu oduzima pravo da sami biraju svoju sudbinu. Dragan Čović zbog toga ne mora brinuti za svoju fotelju, ali pitanje je hoće li na kraju u BiH uopće ostati netko kime bi se trebalo vladati.
