Niccolò Machiavelli, politički realist i utemeljitelj moderne političke znanosti, u jednom od svojih postulata održanja vlasti kulturu promatra ne samo kao “umjetnost radi umjetnosti”. U svom misaonom sustavu, ponajviše izraženom u djelima “Vladar” i “Razmatranja o prvoj dekadi Tita Livija”, kulturu, pod kojom smatra religiju, običaje, tradiciju, jezik i javni moral, prikazuje kao ključni instrument upravljanja društvom i održanja državnog poretka. U 21. stoljeću tu još možemo uključiti dramsku, filmsku i televizijsku umjetnost.
Piše:: Ante Rašić
Machiavelli smatra da se pomoću kulture, kao jedne od najmoćnijih poluga vlasti, gradi i održava legitimitet, odnosno “moć bez upotrebe sile”.
Iako se Machiavelli u svojoj doktrini držao vojne sile i pragmatizma, znao je da vladar ne može vladati isključivo mačem. Sila je preskupa i često kontraproduktivna, dok kultura s druge strane stvara unutarnje prihvaćanje vlasti, ono poznato načelo “kruha i igara”.
Machiavelli se drži načela da, kada narod dijeli iste običaje, vrijednosti i kulturne obrasce, vlast ne doživljava kao stranu ili tlačiteljsku, nego kao prirodan poredak stvari.
U svemu tome smatra da religija i moral mogu biti alati društvene kontrole. Narodu nije dovoljno davati samo mrvice, potrebno je dati i kruh, prije svega kako bi kroz taj kruh vidio nadu. Upravo zato Machiavelli drži da je religija najvažniji dio društvene kulture. On na nju ne gleda kroz teološku istinu, nego kroz političku korisnost, kao instrumentum regni.
Religija i kulturni narativi uče ljude poslušnosti, poštenju, poštivanju zakona i spremnosti na žrtvu za zajednicu. Tako Machiavelli uspoređuje starorimsku religiju s kršćanstvom svoga doba. Rimska paganska kultura slavila je snagu, vojnu vrlinu i domoljublje, što je stvorilo moćnu državu. S druge strane, smatrao je da je pasivnije tumačenje kršćanstva u njegovo vrijeme oslabilo građanski duh i učinilo ljude lakim plijenom za diktatore.
Poznata Machiavellijeva teza jest da podanici sude prema onome što vide i osjećaju, a ne prema onome što uistinu jest.
Kulturne manifestacije, tradicija, javni obredi i priredbe služe za oblikovanje javnog mnijenja. Vladar kroz kulturu projicira pobožnost, pravednost i velikodušnost, odnosno osobine koje ne mora nužno posjedovati, ali ih narod mora u njemu prepoznavati.
Machiavelli izričito upozorava vladara koji osvoji novi teritorij, najlakši način da zadrži vlast jest ne dirati u stare običaje, tradiciju, jezik i kulturu tog naroda.
Ljudi lakše opraštaju gubitak slobode ili političke promjene nego kada im netko nasilno mijenja kulturni identitet, navike i način života.
Za Machiavellija je kultura bila oblik meke moći renesansnog doba. Sila i zakoni postavljaju granice izvana, ali kultura oblikuje um i srce podanika iznutra, čineći vlast stabilnom, dugotrajnom i otpornom na krize.
Zašto sam ovo napisao?
Današnja vlast upravo svoju vladavinu zasniva na mnogim elementima Machiavellijeve doktrine, no ispustila je kulturu. Danas Hrvatskoj i Hrvatima kultura zapravo curi iz ruku. Preuzimaju je drugi, koji s hrvatskom kulturom i svime onim što Machiavelli navodi u svojoj doktrini nemaju zajednički vrijednosni okvir.
Hrvati gube kroz kulturu vlastiti identitet, a bez identiteta gubi se jedna od najvažnijih poluga vlasti.
Ne treba biti kulturni niti politički ekspert da bi se razumio način na koji se to događa. Uostalom, sam Shakespeare u svom “Kralju Learu” savršeno ilustrira makijavelističke principe i može se promatrati kao dramska studija o tome što se događa kada vladar potpuno zanemari pravila političkog preživljavanja.
Vladar koji izgubi vezu s vlastitim narodom, njegovim vrijednostima i kulturnim temeljima, prije ili kasnije gubi i vlastitu snagu.
