Serijal DOSJE HAVC u prethodnim je nastavcima razotkrivao način na koji se raspodjeljuje javni novac u hrvatskoj audiovizualnoj industriji, poslovne veze između produkcijskih kuća i javnih institucija te obrasce koji godinama prolaze ispod radara nadležnih tijela. Novi nastavak otvara još jedno važno pitanje, način na koji se, prema informacijama do kojih je došao Hrvatski Glasnik, kroz paušalne obrte i status slobodnih umjetnika stvara model koji omogućuje znatno manja porezna davanja, zaobilaženje dijela radnog zakonodavstva i prelijevanje dijela javnog novca u privatne džepove.
Dok jedni ostvaruju značajne financijske koristi, filmski radnici na setovima često rade višesatne smjene bez zaštite koju propisuje Zakon o radu, a državni proračun, upozoravaju stručnjaci, ostaje bez milijunskih iznosa poreza i doprinosa.
Istraživanje Hrvatskog Glasnika pokazuje da nije riječ o izoliranim slučajevima, već o obrascu poslovanja koji je godinama prisutan u dijelu domaće audiovizualne industrije. Sugovornici iz sektora tvrde kako je sustav postao općeprihvaćen model rada, dok institucije uglavnom reagiraju tek kada se pojave kaznene prijave ili medijski pritisak.
Kako funkcionira model
Mehanizam je, prema riječima naših sugovornika, relativno jednostavan. Nakon što produkcijska kuća od Hrvatskog audiovizualnog centra dobije potporu, primjerice 500.000 eura za proizvodnju igranog filma, dio poslova ne obavljaju zaposlenici već osobe angažirane putem paušalnih obrta.
Paušalni obrtnici izvan sustava PDV-a porez plaćaju prema unaprijed određenim razredima, dok su doprinosi fiksni i ne ovise o visini pojedinačnih honorara, sve do zakonskog praga godišnjeg prometa od 60.000 eura.
Poseban problem nastaje kada se takav model spoji sa statusom slobodnog, odnosno samostalnog umjetnika.
Status koji dodjeljuje Ministarstvo kulture i medija nosi određene porezne pogodnosti, uključujući 25 posto neoporezivog primitka, a za dio nositelja država u cijelosti plaća doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Prema dostupnim podacima, riječ je o prosječnom godišnjem iznosu od oko 9.450 eura po umjetniku, odnosno više od 12,9 milijuna eura na razini cijelog sustava.
Ako ista osoba uz taj status posluje i putem paušalnog obrta te svoje usluge naplaćuje produkciji financiranoj javnim novcem, ukupna porezna opterećenja dodatno se smanjuju jer dio obveza već podmiruje državni proračun.
Gdje nestaje razlika u PDV-u?
Jedan od ključnih elemenata odnosi se na obračun PDV-a u projektima koje financira HAVC.
Prema pravilima Centra, PDV koji korisnik može odbiti kao pretporez nije prihvatljiv trošak projekta. To znači da angažiranje društva u sustavu PDV-a povećava ukupni iznos računa, dok kod paušalnog obrta izvan sustava PDV-a tog troška nema.
Primjerice, usluga vrijedna 10.000 eura kod društva u sustavu PDV-a stoji 12.500 eura, dok isti posao preko paušalnog obrta ostaje na 10.000 eura. Razlika ne završava u državnom proračunu, već ostaje unutar produkcijskog budžeta te se može preraspodijeliti na druge stavke ili povećati profitnu maržu.
Najsporniji slučajevi, prema tvrdnjama izvora uključenih u proizvodnju, nastaju kada producent ili osoba iz njegova poslovnog kruga otvori paušalni obrt koji zatim vlastitoj produkcijskoj kući ispostavlja račune za usluge poput scenarističkog savjetovanja, produkcijske koordinacije ili kreativnog razvoja projekta. Na taj način javni novac završava kod povezanih osoba uz minimalna porezna davanja.
Sličan obrazac u programu Cash Rebate
Na slične mehanizme upozorava se i kod programa Cash Rebate kojim država stranim produkcijama vraća između 25 i 30 posto prihvatljivih troškova nastalih u Hrvatskoj.
Prema javno dostupnim navodima iz kaznene prijave podnesene tijekom ljeta 2026. godine, sustav provjerava jesu li troškovi plaćeni, ali ne i jesu li ugovorene cijene tržišno opravdane. Time se otvara mogućnost da povezana društva međusobno fakturiraju usluge po znatno višim iznosima, nakon čega dio tih troškova ponovno nadoknađuje državni proračun.
Dvanaest sati rada bez zaštite Zakona o radu
Financijski model izravno utječe i na položaj filmskih radnika.
Iako Zakon o radu propisuje osmosatno radno vrijeme te ograničava prekovremeni rad, na filmskim setovima nije neuobičajeno raditi 12, 14 pa i 16 sati dnevno.
Radnici angažirani preko paušalnih obrta formalno nisu zaposlenici produkcije, zbog čega često ostaju bez prava na plaćeni prekovremeni rad, dnevni i tjedni odmor, bolovanje, godišnji odmor te zaštitu u slučaju ozljede na radu.
Takav način angažiranja otežava i nadzor Inspektorata rada jer se tijekom kontrola pregledavaju evidencije zaposlenih, dok se obrtnici vode kao vanjski pružatelji usluga.
Industrija podijeljena na povlaštene i prekarne radnike
Naši sugovornici upozoravaju kako je tijekom godina stvoren sustav dvostrukih standarda.
S jedne strane nalaze se producenti, redatelji i vodeći autori koji raspolažu najvećim dijelom javnog novca te koriste različite porezne modele kako bi povećali vlastitu zaradu.
S druge strane ostaju asistenti, rasvjetljivači, tonci, vozači, šminkeri i brojni drugi članovi tehničkih ekipa koji uglavnom nemaju mogućnost pregovora te prihvaćaju angažmane preko obrta bez prava koja proizlaze iz radnog odnosa.
Milijunski gubici za proračun
Točan iznos štete za državni proračun nije službeno utvrđen, no ekonomisti koji prate kulturne industrije procjenjuju kako se zbog ovakvog modela poslovanja godišnje gube milijuni eura kroz poreze i doprinose.
Hrvatski Glasnik zatražio je očitovanje HAVC-a, Ministarstva kulture i medija te više vodećih produkcijskih kuća.
Iz HAVC-a navode kako se potpore dodjeljuju transparentno te da se svi postupci provode u skladu sa zakonom i pravilnicima. Istodobno, više izvora iz filmskog sektora tvrdi kako se postojeći model godinama prešutno tolerira jer bi njegovo ukidanje znatno povećalo troškove proizvodnje i smanjilo broj projekata.
Što predlažu stručnjaci?
Stručnjaci iz područja prava, ekonomije i radnog zakonodavstva smatraju kako je postojeći model dugoročno neodrživ.
Među prijedlozima izdvajaju stroži test prikrivenog zapošljavanja kojim bi se obrtnici koji pretežito rade za jednog naručitelja smatrali zaposlenicima, uspostavu javnog registra svih paušalnih obrta koji posluju na projektima financiranim sredstvima HAVC-a, zabranu fakturiranja usluga vlastitim produkcijskim društvima te sustavne kontrole tržišnih cijena i povezanih osoba.
Predlaže se i donošenje kolektivnog ugovora za audiovizualni sektor kojim bi se propisale minimalne satnice, obvezna evidencija radnog vremena i pravo na plaćene prekovremene sate za sve osobe angažirane na filmskim projektima, bez obzira na njihov formalni pravni status.
