Postoji nešto opasnije od političke laži – trenutak kada se ona toliko dugo ponavlja da prestane biti samo sredstvo propagande i postane dio kolektivnog uvjerenja. Tada više nije potrebno nekoga svakodnevno uvjeravati u neistinu. Ona se prenosi sama od sebe, iz politike u medije, iz medija u obitelj, iz jedne generacije u drugu, sve dok se granica između povijesne činjenice i nacionalnog mita gotovo potpuno ne izgubi. Upravo u tome vidim jednu od najvećih tragedija velikosrpske politike.
Piše Berislav Mlinarević
Desetljećima, a zapravo mnogo dulje, stvarani su mitovi o vječitoj ugroženosti, povijesnim nepravdama, neprijateljima koji okružuju Srbiju i teritorijima koji joj navodno povijesno pripadaju. Mijenjale su se države, režimi, vođe i političke parole, ali je ideja teritorijalnog okupljanja Srba u različitim oblicima preživljavala. Nekada se otvoreno govorilo o Velikoj Srbiji, danas se govori o „srpskom svetu“.
Nazivi se mogu mijenjati. Pitanje je mijenja li se politička matrica.
KADA LAŽ PRESTANE BITI SREDSTVO I POSTANE UVJERENJE
Dobrici Ćosiću godinama se pripisuju vrlo teške riječi o laži kao sastavnom dijelu srpske politike i patriotizma. Oko autentičnosti nekih citata koji kruže javnošću postoje prijepori i zato ih ne želim koristiti kao nepobitnu povijesnu činjenicu.
Ali možda nam taj citat uopće nije potreban.
Dovoljno je pogledati što se događa kada politika desetljećima stvara vlastitu interpretaciju prošlosti.
Najopasnija laž nije ona kojom obmanjujete protivnika. Najopasnija je ona kojom toliko dugo obmanjujete vlastiti narod da na kraju i sami počnete vjerovati u nju.
Tada svaki politički poraz može postati moralna pobjeda. Svaki neuspjeh dokaz nove zavjere. Svaki susjed potencijalni neprijatelj. A svaka odgovornost može se prebaciti na nekoga drugoga.
Tako nastaje zatvoreni krug iz kojega je teško izaći. Mit proizvodi osjećaj povijesne nepravde. Osjećaj nepravde traži krivca. Krivac postaje neprijatelj. Neprijatelj opravdava nacionalnu homogenizaciju i agresivnu politiku, a posljedice takve politike zatim se ponovno predstavljaju kao dokaz da je vlastiti narod žrtva.
I sve može krenuti ispočetka.
OD LAŽI DO DEHUMANIZACIJE SAMO JE JEDAN KORAK
Nenad Čanak vrlo je jednostavno opisao jedan od najopasnijih mehanizama balkanske politike, svodeći ga na nekoliko strašnih etiketa:
„Hrvati – ustaše, Srbi – četnici, Bošnjaci – balije…“
U tih nekoliko riječi sadržan je velik dio tragedije prostora bivše Jugoslavije.
Jer što zapravo radimo kada čovjeka više ne gledamo kao pojedinca, nego isključivo kroz njegovu nacionalnost?
Ako Hrvata automatski pretvorimo u ustašu zato što je Hrvat, Srbina u četnika zato što je Srbin, a Bošnjaka svedemo na pogrdno ime samo zato što je Bošnjak, oduzeli smo mu individualnost. Čovjek je nestao. Ostala je etiketa.
A kada etiketu dovoljno dugo ponavljamo, iza nje se počinje stvarati slika kolektivnog neprijatelja.
To je dehumanizacija.
I ona nije bezazlena politička retorika. Povijest nas uči da je dehumanizacija često jedan od koraka koji prethode masovnom nasilju. Jer mnogo je teže protjerati susjeda kojega poznaješ kao čovjeka nego pripadnika naroda kojega ti je propaganda prethodno predstavila kao smrtnog neprijatelja.
Prvo čovjek dobije etiketu. Zatim etiketa dobije kolektivnu krivnju. A kada cijeli narod postane kriv, pojedinačna odgovornost nestaje.
ZATO NE ŽELIM NAPRAVITI ISTU POGREŠKU
Upravo zbog toga kritika velikosrpske politike ne smije postati ono protiv čega govori.
Ne prihvaćam tezu da su svi Srbi isti.
Nisu.
Kao što svaki Hrvat nije ustaša, svaki Srbin nije četnik niti velikosrpski nacionalist, niti se bilo kojem narodu smije pripisivati kolektivna krivnja.
Postojali su i postoje ljudi u samoj Srbiji koji su se suprotstavljali nacionalizmu, ratovima, mitovima i politici teritorijalnih pretenzija. I upravo su takvi ljudi često plaćali visoku društvenu ili političku cijenu zato što su govorili ono što većina nije željela čuti.
Zato moja kritika nije usmjerena protiv čovjeka zato što je Srbin. Usmjerena je protiv ideologije koja od Srba pokušava napraviti njezine taoce, a od njihovih susjeda vječne neprijatelje.
To je velika razlika.
KADA ZLOČINAC POSTANE „NAŠ“, ZLOČIN PRESTAJE BITI VAŽAN
Tu dolazimo do Ratka Mladića i možda najtežeg pitanja.
Mladić nije problem zato što je Srbin. Njegova nacionalnost nije razlog zbog kojeg je osuđen. Problem nastaje kada se čovjeka pravomoćno osuđenog za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine u dijelu javnosti pretvara u nacionalnog heroja.
Jer tada više ne govorimo samo o prošlosti.
Govorimo o tome što učimo djecu o toj prošlosti.
Postoje dvije potpuno različite poruke koje društvo može poslati novoj generaciji.
Prva glasi:
„Bio je naš, ali ono što je učinio bio je zločin i to se više nikada ne smije ponoviti.“
Druga glasi:
„Bio je naš, zato ga moramo braniti.“
Između te dvije rečenice nalazi se čitav civilizacijski ponor.
Patriotizam koji zahtijeva da branimo zločin zato što ga je počinio pripadnik našega naroda nije patriotizam. To je zarobljavanje vlastitog naroda njegovom prošlošću.
Jer kada zločinac postane heroj, žrtva ponovno postaje neprijatelj. A kada se žrtvu ponovno proglasi neprijateljem, zločin se može početi relativizirati.
Tako se sjeme budućega sukoba ostavlja sljedećoj generaciji.
NAJVEĆA BITKA SRBIJE NIJE PROTIV HRVATSKE
Zato mislim da najveća politička i društvena bitka Srbije danas nije protiv Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova, Europske unije, NATO-a ili bilo kojeg drugog stvarnog ili izmišljenog neprijatelja.
Najvažnija bitka Srbije je bitka sa samom sobom.
S vlastitim mitovima. S potrebom da se svaki povijesni poraz pretvori u moralnu pobjedu. S relativiziranjem vlastitih zločina. S veličanjem osuđenih ratnih zločinaca. S idejom da su za gotovo svaki nacionalni neuspjeh prvenstveno odgovorni drugi.
I naposljetku, s političkim konceptima koji još uvijek ostavljaju otvorenim pitanje granica i utjecaja Srbije na susjedne države.
Srbija neće postati slabija ako prizna pogreške počinjene u njezino ime. Postat će jača.
Njemačka nije postala velika europska demokracija zato što je sakrila najmračniji dio svoje povijesti. Upravo suprotno – jedan od temelja njezina poslijeratnog razvoja bilo je teško i dugotrajno suočavanje s vlastitom prošlošću.
Nijedan narod nije ponižen istinom.
Narod ponižava sam sebe kada mu je za očuvanje nacionalnog ponosa potrebna laž.
A ŠTO TREBA UČINITI HRVATSKA?
Hrvatska pritom nema razloga mrziti Srbiju niti srpski narod.
Ali ima mnogo razloga prestati biti politički naivna.
Dobrosusjedski odnosi nisu isto što i politička amnezija. Pomirenje nije zaborav. Pružena ruka ne znači odricanje od vlastite istine.
Hrvatska ima pravo zahtijevati rješavanje pitanja nestalih iz Domovinskog rata, informacije o grobnicama, punu suradnju institucija, poštovanje međunarodno priznatih granica i prestanak svake politike koja izravno ili neizravno dovodi u pitanje njezin suverenitet.
Ima pravo tražiti i jasno suočavanje s politikom koja je dovela do ratova devedesetih.
Ne zbog osvete.
Zbog budućnosti.
Jer Srbija želi postati članica Europske unije, a članstvo u Europskoj uniji ne bi smjelo biti samo gospodarski projekt, pristup europskim fondovima i zajedničkom tržištu.
Europa bi trebala predstavljati i određeni sustav vrijednosti: demokraciju, vladavinu prava, poštovanje granica, prava susjeda i sposobnost suočavanja s vlastitom prošlošću.
Zato Hrvatska ne treba Srbiji zatvarati vrata Europe.
Ali ne treba ih ni bezuvjetno otvarati.
PROŠLOST NE MOŽEMO PROMIJENITI. ONO ŠTO PRENOSIMO DJECI – MOŽEMO.
Na kraju, ovo nije samo priča o Srbiji.
To je upozorenje svima nama.
Svaki narod ima svoje mitove, svoje pogreške, svoje zločince i svoje pokušaje uljepšavanja povijesti. I Hrvatska mora biti dovoljno zrela da vlastite zločine nazove zločinima kada su dokazani, bez obzira na to tko ih je počinio.
U tome i jest razlika između domoljublja i nacionalizma.
Domoljublje voli svoj narod dovoljno da mu kaže istinu. Nacionalizam ga voli samo dok vjeruje u mit.
Zato mi je Čankova poruka o dehumanizaciji toliko važna. Onoga trenutka kada čitav narod svedemo na jednu pogrdnu riječ, izgubili smo pravo tvrditi da se borimo protiv mržnje.
Ali jednako tako, strah od generalizacije ne smije postati razlog za šutnju o ideologijama koje su proizvele ratove, progone i tisuće mrtvih.
Treba razlikovati narod od politike. Čovjeka od ideologije. Patriotizam od teritorijalnih ambicija. Istinu od mita. I heroja od ratnog zločinca.
Jer možda najveći poraz jednoga naroda nije izgubiti teritorij, rat ili političku bitku.
Najveći je poraz svoju laž ostaviti vlastitoj djeci u nasljeđe – i naučiti ih da je zovu istinom.
A najveća pobjeda?
Pobijediti vlastitu laž prije nego što ona ponovno pobijedi tebe.
