Lordan Zafranović kao filmaš se afirmirao u socijalističkoj Jugoslaviji, radeći projekte koji su odgovarali tadašnjem političkom i društvenom sustavu. Nakon raspada Jugoslavije nije prihvatio biti dio hrvatskog političkog i kulturnog mainstreama, nego je nastavio graditi karijeru na temama kojima se vraća na jugoslavensko razdoblje i ratove devedesetih, navodi
Posebno mjesto u njegovom opusu zauzimaju žene, ustaški pokret i zločini počinjeni u vrijeme NDH. Njegov posljednji film, Zlatni rez 42, snimljen je uz financijsku i logističku potporu Srbije i Republike Srpske, navodi Gordan Malić, poznati hrvatski novinar i autor TV serijala.
Film se promovira u Srbiji i Crnoj Gori, gdje Zafranović sudjeluje na tribinama i daje intervjue. U tim nastupima govori o Hrvatskoj devedesetih kao o navodno „ustašiziranoj“ državi te upozorava na mogućnost novih Jasenovaca. Istodobno, kada govori o mogućnosti novih Vukovara i Srebrenica, njegove su poruke, prema Maliću, znatno manje određene.
Zafranović pozitivno govori i o razdoblju Josipa Broza Tita. Titov režim smatra velikim civilizacijskim postignućem „naših naroda“, dok se raspad Jugoslavije u takvom pogledu pretvara u povijesni sunovrat.
No, uz njegovu filmsku i političku priču postoji i jedna zagrebačka.
Zafranović živi u Pragu, gdje ima stan i državljanstvo, a posljednjih godina profesionalno je snažno vezan uz Srbiju. Ondje snima, radi i promovira svoje projekte.
Prema navodima Gordana Malića, istodobno koristi i gradski stan u Zagrebu, površine oko 50 četvornih metara.
Stan mu je, tvrdi Malić, dan na korištenje odlukom zagrebačke gradske vlasti predvođene strankom Možemo, a Zafranović ga i danas koristi.
Tu se otvara pitanje koje nadilazi samog Zafranovića: po kojim kriterijima Grad Zagreb dodjeljuje svoje stanove i tko odlučuje tko je „zaslužan umjetnik“?
Ako osoba koja živi u Pragu i profesionalno radi u Srbiji istodobno koristi gradski stan u Zagrebu, javnost ima pravo znati pod kojim je uvjetima stan dodijeljen, koliko dugo ga koristi i na temelju koje odluke.
Posebno ako se uzme u obzir da Zafranović svojim javnim nastupima i filmovima posljednjih godina zauzima vrlo određene političke i povijesne stavove o Hrvatskoj.
Malić zato postavlja pitanje koje gradska vlast ne bi trebala moći zaobići: ako Zafranović nije režimski umjetnik u Hrvatskoj, je li to barem u Zagrebu, gdje mu vlast predvođena Možemo omogućuje korištenje gradskog stana?
U konačnici, nije problem samo u jednom stanu. Problem je u kriterijima.
Tko dobiva gradske stanove, zašto ih dobiva i vrijede li ista pravila za sve umjetnike?
