Robert Čulina uputio je otvoreno pismo Zvonimiru Troskotu u kojem ga je upozorio da nalaz vode iz berlinskog laboratorija ne može biti predstavljen kao neoboriv dokaz bez jasno utvrđene procedure uzorkovanja, čuvanja i transporta. Čulina pritom upozorava na problem sukoba interesa i lanca nadzora te poziva Troskota da se u dokazivanju onečišćenja vode drži pravila struke, a ne političkog prepucavanja.

Poštovani gospodine Troskot,

Ne sumnjam u Vaše dobre namjere i iskrenu želju da pomognete ljudima u Karlovcu i okolici koji se bore s problemom onečišćenja vode. Razumijem poriv da se stvari poguraju s mrtve točke i napravi pritisak na odgovorne. Ipak, kada u javnosti baratamo pojmovima poput dokaza i neovisnih analiza, moramo biti svjesni da forenzika ne trpi prečace i zahtijeva ozbiljno stručno znanje.

Politizacija institucija i sukob interesa

Potpuno mi je jasna sumnja građana u službene nalaze HZJZ-a i lokalnih zavoda. Budući da su pod izravnom kontrolom politike i države, naravno je da postoji opravdana bojazan da se nalazi peglaju kako bi se izbjegle političke posljedice i kupio mir.

No, isti princip vrijedi za sve. Kada uzorke uzima bilo koja strana s političkim ili osobnim interesom, gubi se nepristranost i otvara prostor za sumnju.

Vrijednost nalaza iz Berlina

Nalaz iz berlinskog laboratorija vjerojatno je sasvim točno pokazao što se nalazilo u bočici koja im je stigla. Međutim, u pravnom i forenzičkom smislu, taj dokument bez pokrića s terena nažalost nema onu dokaznu snagu koja mu se sada pokušava pripisati.

Kršenje pravila nepristranosti

Osnovno pravilo svake ozbiljne istrage nalaže da zainteresirana strana nikada ne smije sama prikupljati dokaze. Onog trenutka kada ste sami punili bočice na terenu, stvoren je sukob interesa. To je ista vrsta stručne pogreške zbog koje opravdano kritiziramo sustav kada sam sebe kontrolira.

Gubitak lanca nadzora

U forenzici je takozvani lanac nadzora sve. Nitko danas ne može sa sigurnošću jamčiti gdje su te boce stajale, tko ih je sve otvarao ili u kakvim su uvjetima putovale od Karlovca do Njemačke.

Bez službenog zapisnika i zapečaćenih forenzičkih traka koje je nemoguće skinuti bez traga, takav bi nalaz na svakom sudu pao u prvoj sekundi.

Problematika hladnog lanca i kontaminacije

Voda je živ medij. Bez stručne osobe koja zna kako sterilizirati samu slavinu prije uzimanja uzorka i bez strogo održavane temperature od plus dva do plus osam stupnjeva na cijelom putu, sastav vode u boci se mijenja iz sata u sat.

Bakterije umiru ili podivljaju, kemijski spojevi reagiraju i ono što stigne u Berlin više nije ono što je izašlo iz pipe.

Usporedba s forenzičkom praksom

Prikazivati takav papir kao neoborivu istinu jednako je neozbiljno kao i kada nam državne institucije poručuju da im vjerujemo na riječ.

To je prilika u kojoj netko sam odnese nož s mjesta događaja u privatnoj vrećici u inozemstvo i onda tvrdi da ima krunski dokaz za sud.

Stvarni izvor problema u sustavu

Ako doista želite napraviti promjenu, bilo bi puno korisnije da svoju energiju i saborsku govornicu kolega usmjerite na privatne tvrtke i konzultante koji štancaju studije zaštite okoliša.

To je zatvoren krug ljudi koji na tim papirima mlati ogromne novce, a rade praktički bez ikakve institucionalne kontrole. Naručitelji ih plaćaju da napišu ono što projektu treba, ti papiri prolaze glatko, a kad se u praksi dogodi ekološka šteta, nitko od njih ne snosi nikakvu odgovornost.

Tu leži stvarni problem i izvor zagađenja koje s papira prelazi u naše rijeke i slavine.

Na kraju

Namjera je bila dobra, ali borba za javni interes protiv netransparentnog sustava ne može se dobiti bez poštivanja pravila struke.

Bez čiste procedure i forenzičke metodologije, umjesto neoborivog dokaza dobivamo samo još jednu rundu političkog prepucavanja.

Čulinin tekst pogađa jednu stvar koja se u cijeloj priči lako izgubi: laboratorijski nalaz i dokaz o tome odakle je uzorak došao nisu ista stvar.

Ako je berlinski laboratorij u zaprimljenoj bočici pronašao određenu tvar, to ne znači da je laboratorij pogriješio. On je analizirao ono što mu je dostavljeno. Pitanje je nešto drugo: može li se dokazati da je upravo ta voda uzeta na način koji se tvrdi, da nije kontaminirana nakon uzimanja i da je do laboratorija stigla u uvjetima koji nisu promijenili njezin sastav?

To je razlog zbog kojeg je pitanje uzorkovanja jednako važno kao i sama analiza.

Ako uzorak uzima politički zainteresirana osoba, to samo po sebi ne znači da je uzorak lažan. Ali znači da druga strana ima vrlo jednostavan način da ga ospori. Dovoljno je pitati tko je uzeo uzorak, u kakvu bocu, kada, kako je boca zatvorena, gdje je bila do transporta i tko ju je preuzeo.

Ako na ta pitanja nema uredne dokumentacije, nastaje problem.

Isto vrijedi i za službene institucije. Ako građani sumnjaju u HZJZ ili lokalne zavode, odgovor ne može biti samo: „Vjerujte nam.“ Ali odgovor ne može biti ni: „Ne vjerujemo njima, zato ćemo sami uzeti uzorak i poslati ga u inozemstvo.“

Jedini ozbiljan odgovor je neovisno uzorkovanje koje se može ponoviti i kontrolirati.

Tu se dolazi do onoga što Čulina naziva lancem nadzora. Nije dovoljno znati rezultat analize. Mora se znati i put uzorka od slavine do laboratorija. Ako se želi da rezultat bude dokaz u mogućem postupku, svaki korak mora biti dokumentiran.

Još je važnije što se u javnosti često miješaju različita pitanja. Jedno je pitanje je li voda u određenom trenutku sadržavala neku nedopuštenu ili štetnu tvar. Drugo je pitanje je li ta tvar posljedica određenog izvora onečišćenja. Treće je pitanje tko je za to odgovoran.

Jedna bočica sama po sebi ne daje odgovore na sva tri pitanja.

Zato je Čulinin zahtjev za ozbiljnijom procedurom opravdan. Ako se želi rušiti službeni nalaz, onda novi nalaz mora biti metodološki jači, a ne samo politički atraktivniji.

Drugi dio njegova teksta još je zanimljiviji jer problem širi izvan Karlovca. Ako privatne tvrtke izrađuju studije zaštite okoliša koje investitorima trebaju za realizaciju projekata, onda se mora postaviti pitanje tko kontrolira kvalitetu tih studija i tko odgovara kada se pokaže da je procjena bila pogrešna.

Nije problem u tome što privatne tvrtke rade studije. Problem nastaje ako se stručni posao pretvori u formalnost u kojoj naručitelj plaća dokument koji mu je potreban da bi projekt prošao, a nakon toga više nema stvarne odgovornosti za posljedice.

Tu bi se politika trebala baviti sustavom, a ne samo jednom bocom vode.

Ako postoji sumnja da je voda onečišćena, treba je ispitati. Ako postoji sumnja da su službeni nalazi pogrešni, treba ih neovisno provjeriti. Ako se pokaže da je došlo do onečišćenja, treba utvrditi izvor i odgovorne.

Ali za sve to treba imati postupak koji će biti dovoljno čvrst da ga ne može srušiti ni vlast, ni oporba, ni odvjetnik u eventualnom sudskom postupku.

U suprotnom ćemo dobiti još jednu političku svađu, a građani će i dalje ostati bez odgovora na najvažnije pitanje: što je stvarno u njihovoj vodi i tko je za to odgovoran?