U nedavnom intervjuu za Večernji list, glumac i redatelj Rade Šerbedžija ponovno je preuzeo ulogu društvenog kroničara i moralnog arbitra. Govoreći o građanskim prosvjedima i društvenim podjelama u Hrvatskoj, krivnju je očekivano i nedvosmisleno usmjerio prema Katoličkoj Crkvi. Kaptolu je pripisao „najveći utjecaj, pa time i najveću krivnju”, a za ljude koji bi trebali biti pastiri rekao je da danas čine „velike štete pa i zlo”.
Na prvi pogled, riječ je o još jednom istupu iz sekularno-humanističkog registra u kojem umjetnik upozorava na vjerski dogmatizam i utjecaj Crkve na društvo. No, kada se pogleda šira slika, teško je ne primijetiti koliko je njegova kritika selektivna. U Šerbedžijinu javnom diskursu Katolička Crkva zauzima središnje mjesto kada se govori o društvenim problemima u Hrvatskoj, dok se SPC i njezina politička uloga gotovo uopće ne spominju.
Selektivni ateizam i moralni štit
Šerbedžija se u intervjuu otvoreno deklarira kao ateist, no njegov odnos prema religiji nije lišen političkog konteksta. Njegova kritika vjere i Crkve najčešće je usmjerena prema hrvatskom konzervativnom i nacionalnom prostoru.
Istodobno, kako bi pokazao da nije protivnik vjere kao takve, Šerbedžija izdvaja pojedince unutar Katoličke Crkve prema kojima ima izrazito pozitivan odnos. Tako govori s divljenjem o papi Franji, a riječkog nadbiskupa Matu Uzinića naziva „božanstvenim misliocem”.
Takvo razdvajanje omogućuje mu da svoju kritiku predstavi kao principijelnu. Međutim, temeljna poruka ostaje ista: Katolička Crkva u Hrvatskoj prikazuje se kao jedan od glavnih problema i kao prepreka društvenom napretku.
Problem nije u tome što Šerbedžija kritizira Crkvu. U demokratskom društvu na to ima puno pravo. Problem nastaje kada se isti kriteriji ne primjenjuju na druge vjerske i društvene strukture koje imaju politički utjecaj.
Gdje su Porfirije i SPC?
Upravo je zato zanimljivo ono čega u Šerbedžijinu intervjuu nema.
Dok Katoličkoj Crkvi dijeli lekcije o društvenoj odgovornosti, u njegovoj analizi nema ozbiljnog propitivanja Srpske Pravoslavne Crkve i njezine uloge u Srbiji i regiji.
To je posebno zanimljivo kada se govori o patrijarhu Porfiriju Periću. Porfirije je tijekom mandata zagrebačko-ljubljanskog mitropolita izgradio snažan imidž ekumenskog i intelektualnog autoriteta. U Zagrebu je godinama bio blizak dijelu kulturne i intelektualne scene koja ga je prihvaćala kao simbol dijaloga i pomirenja.
Nakon odlaska u Beograd, međutim, Porfirije djeluje u potpuno drukčijem političkom okruženju. Njegove javne poruke i djelovanje SPC-a pod njegovim vodstvom treba promatrati i u kontekstu srpske politike, odnosa prema ratnoj prošlosti te odnosa prema Srbiji i susjednim državama.
Tu se otvara pitanje na koje Šerbedžija ne daje odgovor: zašto je Katolička Crkva predmet tako oštre kritike, dok se o SPC-u i Porfiriju gotovo uopće ne govori?
Ako se već govori o utjecaju religijskih institucija na društvo i politiku, onda bi kriteriji trebali biti jednaki. Inače ne govorimo o univerzalnom principu, nego o politički i ideološki selektivnom kriteriju.
Od zagrebačkog ekumenizma do Beograda
Posebno je teško zanemariti činjenicu da je Porfirije upravo u Zagrebu godinama njegovao odnose s dijelom kulturne i političke ljevice. Bio je prihvaćan kao figura ekumenizma, dijaloga i građanske tolerancije.
No, nakon što je postao patrijarh Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, njegovu ulogu više nije moguće promatrati samo kroz zagrebački salonski ekumenizam.
SPC je institucija s velikim društvenim i političkim utjecajem u Srbiji. Pitanja odnosa prema ratnim zločincima, četničkoj simbolici, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini te konceptu „Srpskog sveta” dio su šire rasprave o ulozi SPC-a u suvremenoj srpskoj politici.
O tome bi, ako već govori o štetnom utjecaju religije na društvo, bilo logično čuti i Šerbedžijino mišljenje.
Ali njega nema.
Umjesto toga, kritička energija ponovno se usmjerava prema hrvatskom prostoru i Katoličkoj Crkvi.
Titoistički autoimunitet i lažna ekvidistanca
U pozadini takvog pristupa može se prepoznati obrazac koji je desetljećima prisutan u dijelu postjugoslavenske kulturne i intelektualne scene. Formalno se govori protiv svih nacionalizama, podjela i vjerskog utjecaja, ali se u praksi kritika vrlo često koncentrira na hrvatski nacionalni i katolički prostor.
Tada nastaje svojevrsna lažna ekvidistanca. Na papiru su svi nacionalizmi jednaki, ali se jedni prozivaju glasno, dok se drugi prešućuju ili relativiziraju.
Upravo je zato odnos prema SPC-u i Porfiriju toliko važan. Ako se Katoličku Crkvu proziva zbog njezina društvenog utjecaja, onda isti kriterij mora vrijediti i za SPC. Ako se govori o opasnosti nacionalizma, onda se mora govoriti i o srpskom hegemonizmu. Ako se problematizira povezanost religije i politike u Hrvatskoj, onda se ne može ignorirati povezanost SPC-a i srpske politike.
U protivnom, nije riječ o dosljednoj kritici religije i nacionalizma, nego o selektivnom političkom čitanju stvarnosti.
Problem nije u kritici Kaptola, nego u kriteriju
Šerbedžija ima pravo kritizirati Katoličku Crkvu, Kaptol, hrvatsku politiku i društvo. Isto tako, nitko nema obvezu prihvatiti njegove stavove.
Ali ako se želi nastupati iz pozicije moralnog autoriteta, onda bi kriteriji trebali biti jednaki prema svima.
Nije problem što Šerbedžija vidi Kaptol. Problem je što pritom gotovo uopće ne vidi SPC i Porfirija.
Zato njegov intervju ne donosi osobitu novost. On prije potvrđuje obrazac koji je već dugo prisutan u dijelu postjugoslavenskog kulturnog prostora: oštro oko prema hrvatskom nacionalnom i katoličkom identitetu, znatno blaži pogled prema pojavama koje dolaze iz srpskog političkog i crkvenog prostora.
Ako je to izbor, onda ga treba tako i nazvati. To nije univerzalna kritika religije, nacionalizma i društvenih podjela. To je selektivna kritika, vođena vrlo jasnim ideološkim kriterijima.
