Kada se govori o vlasti Aleksandra Vučića, najčešće se spominju tabloidi, televizije, policija i stranačka infrastruktura. Puno se manje govori o filmu, iako upravo kroz film posljednjih godina prolazi jedan od važnijih kanala za oblikovanje srbijanskog nacionalnog narativa.
„Zlatni rez ’42 – Djeca Kozare“ najbolji je primjer. Film o stradanju kozaračke djece i Jasenovcu dolazi u trenutku kada se u Srbiji ponovno snažno politizira pitanje ratne prošlosti, a Ratku Mladiću, pravomoćno osuđenom ratnom zločincu i odgovornom za genocid u Srebrenici, javno se odaje počast.
To nije nevažna okolnost.
Jedna se povijesna tragedija pretvara u snažan nacionalni simbol, dok se istodobno u istom političkom prostoru rehabilitira čovjek osuđen za neke od najtežih zločina počinjenih tijekom ratova devedesetih. Upravo tu prestaje priča o filmu kao običnom kulturnom proizvodu i počinje priča o politici.
Producent „Zlatnog reza ’42“ je Željko Joksimović. Film je nastao uz Telekom Srbije i Minacord, a Joksimović je potpisan kao producent i skladatelj.
Joksimović je tako od estradnog imena postao jedan od ljudi s ozbiljnim utjecajem na srbijansku filmsku produkciju.
Od estrade do velikih filmskih projekata
Joksimovićev uspon u filmskoj industriji nije došao preko klasičnog puta kojim su prolazili producenti. Njegova glavna prednost bila je ono što je već imao: poznato ime, novac, medije i veze u poslovnom svijetu.
Preko Minacorda i povezanosti s Telekomom Srbije ušao je u velike filmske projekte. Njegovo ime vezano je uz film „Toma“, a sada i uz „Zlatni rez ’42 – Djeca Kozare“.
Kod takvih projekata teško je zanemariti činjenicu da iza filma stoji sustav koji nije samo privatni. Telekom Srbije državna je kompanija, a TS Media naveden je kao producent „Zlatnog reza ’42 – Djeca Kozare“.
To znači da se film ne može promatrati samo kroz redatelja, scenarij i glumačku ekipu. Treba pogledati i tko ga financira, tko ga promovira i kome odgovara njegova politička poruka.
„Djeca Kozare“ i politika sjećanja
Lordan Zafranović film je radio desetljećima. Njegova tema je stradanje Srba, Židova i Roma u Jasenovcu i na Kozari. Film traje više od četiri sata i prikazuje brutalnost ustaškog režima.
Nitko ozbiljan ne može osporavati potrebu da se o tim zločinima govori.
Problem nastaje kada se pitanje žrtava iz Drugog svjetskog rata koristi u političkom okruženju u kojem se istodobno prešućuju ili relativiziraju zločini iz devedesetih.
U Srbiji se upravo to događa s Ratkom Mladićem.
Mladić nije kontroverzna povijesna figura oko koje postoje različita pravna tumačenja. Međunarodni sudovi pravomoćno su ga osudili za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.
Unatoč tome, dio političkog i javnog prostora u Srbiji prema njemu se odnosi kao prema nacionalnom junaku. Njegovo ime pojavljuje se na muralima, transparentima i skupovima, a njegovo veličanje nije nestalo iz javnog prostora.
Zato je teško odvojiti način na koji se danas u Srbiji govori o Jasenovcu od načina na koji se govori o ratovima devedesetih.
Jedno se stradanje stalno ističe kao temelj nacionalnog identiteta, dok se drugo pokušava gurnuti u stranu.
„Ugledni producent“ kojeg glorificira Rene Bitorajac
Posebno je zanimljiva uloga hrvatskog glumca Renea Bitorajca, koji u filmu „Zlatni rez ’42 – Djeca Kozare“ ima jednu od uloga.
Bitorajac je, govoreći o svom angažmanu, Željka Joksimovića opisao kao „uglednog producenta“.
Teško je tu izjavu shvatiti drukčije nego kao javnu pohvalu čovjeku koji je producent filma, ali i osoba čiji je poslovni sustav povezan s velikim srbijanskim državnim kompanijama i medijima.
Hrvatski glumac tako Joksimovića ne predstavlja samo kao producenta s kojim je radio, nego mu daje etiketu „uglednog producenta“.
To je posebno zanimljivo jer se istodobno vodi rasprava o političkom kontekstu filma, njegovom financiranju i ulozi koju ovakvi projekti imaju u oblikovanju srbijanskog odnosa prema vlastitoj povijesti.
Bitorajac ima pravo braniti svoj umjetnički angažman. Ali jednako je legitimno postaviti pitanje što za hrvatsku javnost znači kada hrvatski glumac Joksimovića, koji stoji iza ovakvog projekta, predstavlja kao „uglednog producenta“.
Tko kontrolira novac, kontrolira i filmski prostor
Tu dolazimo do Joksimovićeve uloge.
On nije samo producent jednog filma. Njegov poslovni sustav povezuje produkciju, televiziju, glazbu i medije. Film koji producira ima osiguranu veliku vidljivost, a njegov producent ima mogućnost sadržaj plasirati kroz vlastitu medijsku infrastrukturu.
Takav položaj u svakoj bi državi bio predmet ozbiljne javne rasprave.
U Srbiji je, međutim, granica između državnog kapitala, velikih kompanija, politike i medija već dugo vrlo tanka.
Kada državni novac ulazi u film, kada državne kompanije sudjeluju u produkciji, a isti krug ljudi kontrolira velik dio promocije, teško je govoriti o potpuno slobodnom kulturnom tržištu.
Vučiću ne treba film koji hvali Vučića
Najjednostavnija propaganda bila bi ona u kojoj se Aleksandar Vučić pojavljuje u filmu i izravno veliča vlast.
To nije potrebno.
Dovoljno je određivati koje će se teme financirati, kojim će se filmovima dati veliki prostor, koje će se povijesne priče stalno vraćati publici i kakvu će sliku prošlosti pritom dobivati nova generacija.
To je puno učinkovitiji oblik političkog utjecaja od otvorene propagande.
Film može biti umjetnički vrijedan, glumci mogu biti izvrsni, redatelj može imati ozbiljan autorski potpis. Sve to ne mijenja činjenicu da način financiranja i politički trenutak u kojem film dolazi pred publiku također imaju svoju težinu.
„Zlatni rez ’42 – Djeca Kozare“ upravo zato treba gledati i izvan kino dvorane.
Film je otvorio 53. FEST u Beogradu, a prikazan je i u Banjoj Luci. Produkciju potpisuje TS Media, uz koproducente iz Srbije i Republike Srpske.
To nije mala stvar.
Joksimovićev pravi politički značaj
Joksimović možda nije političar i možda nikada neće ući u parlament.
Ne mora.
Njegova politička vrijednost za sustav proizlazi upravo iz toga što nije političar.
On dolazi iz estrade, poznat je širokoj publici, ima novac, medije i pristup velikim produkcijama. Takav čovjek može političke poruke učiniti prihvatljivima publici kojoj bi klasična politička propaganda bila odbojna.
Zato je njegova uloga važnija od običnog producentskog potpisa.
Od „Tome“ do „Zlatnog reza ’42 – Djeca Kozare“, Joksimović se pozicionirao u prostoru u kojem se susreću popularna kultura, veliki novac, državni sustav i nacionalna politika.
A kada se sve to spoji s političkim odnosom Srbije prema ratovima devedesetih i javnim odavanjem počasti Ratku Mladiću, teško je ne vidjeti širu sliku.
Film tada više nije samo film.
Postaje dio politike sjećanja.
A Joksimović više nije samo producent.
Postaje jedan od njezinih najvažnijih promotora.
