Robert Čulina u objavi na Facebooku kritizirao je SDP zbog puštanja pjesme „Igra rok’en’rol cela Jugoslavija”. Osporava objašnjenja prema kojima je riječ tek o glazbenom izboru i slobodi izražavanja te smatra da izbor pjesme s imenom bivše države ima političku i simboličku težinu, osobito zbog ratnih događaja iz 1991. godine.
Analizu Roberta Čuline prenosimo u cijelosti.
Kad rock’n’roll postane krinka za ideološka dvostruka mjerila
Gospodine Bauk, Vaš pokušaj da SDP-ovo puštanje pjesme „Igra rok’en’rol cela Jugoslavija” opravdate lekcijama o slobodi mišljenja i urbanom buntu običan je politički spin. Uporno nas uvjeravate da je taj refren tek bezazlena geografska opaska. No u politici izbor simbola nikada nije slučajan. Posezanjem za stihovima koji nose ime države raspadnute u krvi samo potvrđujete vlastito ideološko sidrište u bivšem kulturnom prostoru.
Zašto vam se nikad ne omakne domaća pjesma?
Zanimljivo je kako se na tim SDP-ovim okupljanjima baš nikada ne omakne Prljavo kazalište i „Mojoj majci”, Stublićev „Bili cvitak” ili Ćanin „Bijeli križ”. Te pjesme borbe za hrvatsku opstojnost za vas su očito previše domoljubne. Ali vam se zato bez problema omakne refren s imenom države koja je poslala tenkove, baš kao što vam se svojedobno omakla i Balaševićeva ćirilica na Ilici.
Povlaštena djeca sustava i generalski šinjeli
Pritom svjesno prešućujete da su mnogi akteri beogradske scene odrasli u stanovima visokoindoktrinirane vojne elite. Odrastali su pod okriljem onih istih generalskih šinjela koji su devedesetih sijali smrt po Hrvatskoj. Iako su kroz glazbu glumili buntovnike, tih se privilegija u ključnim trenucima nikada nisu uistinu odrekli.
Rat nije počeo 1992. godine
Pozivati se na antiratni projekt Rimtutituki iz 1992. godine cinično je prema hrvatskim žrtvama. Dok su se 1991. godine tenkovi iz Beograda uz cvijeće ispraćali prema Vukovaru, ta je scena šutjela. Reagirali su tek kada je mobilizacija zaprijetila njihovim vlastitima životima. Žal za uništenom mladošću i tržištem nije isto što i otpor agresiji.
Ime pod kojim su rušeni hrvatski gradovi
Ime koje se orilo u tom refrenu od 1991. do 1992. godine nije bilo simbol urbane slobode, nego naziv pod kojim je JNA razarala hrvatske gradove. Očekivati od hrvatske javnosti da to zaboravi kako bi se SDP zabavljao uz nostalgiju osamdesetih ljudski je neobzirno.
Dvostruka mjerila prema hrvatskim izvođačima
Kada Vi izvađate Balaševića, Električni orgazam ili Azru, onda je to vrhunska umjetnost, pa makar pjevali o pismu pod kojim se rušio Vukovar ili poručivali „Laku noć, Janezi”. S druge strane, svakom hrvatskom izvođaču s domoljubnim predznakom automatski lijepite etikete.
Hrvatska jest samostalna država i ima pravo jasno reći da je umorna od političara koji pod krinkom otpora cenzuri guraju narativ o zajedničkom prostoru. Umjesto predavanja o stihovima iz 1988. godine, budite iskreni barem prema sebi.
Pjesmu niste pustili slučajno, a ljudi su poruku savršeno dobro razumjeli.
