Psihijatar i hrvatski branitelj Herman Vukušić našao se na meti Faktografa zbog objave na svojem privatnom Facebook profilu. No ono što je posebno zanimljivo nije samo interpretacija njegove objave, nego činjenica da se novinarka Faktografa Ana Benačić zbog nje obratila njegovu poslodavcu, KBC-u Zagreb, tražeći očitovanje o tome jesu li u Vukušićevim riječima ostvarena obilježja kaznenog djela.
Tu počinje priča koju ne bi trebalo zaobići.
Vukušić nije nastupao kao liječnik KBC-a Zagreb, nije govorio u ime bolnice niti je objavljivao na njezinim službenim kanalima. Pisao je na svojem privatnom Facebook profilu, kao građanin koji ima pravo na vlastite političke i društvene stavove. Njegov poslodavac nema automatsku obvezu objašnjavati ili braniti ono što zaposlenik objavljuje u svoje slobodno vrijeme.
Od novinarskog pitanja do obraćanja poslodavcu
U e-mailu upućenom KBC-u Zagreb Faktograf je Vukušićevu objavu opisao kao eksplicitno poticanje na nasilje protiv osoba koje najavljuju studentski prosvjed 20. studenoga. Kao dokaz za takvu tvrdnju izdvojena je rečenica o gojzericama i „nauljenim trofejnim uspomenama”.
Faktograf je od bolnice zatražio odgovor smatra li da su u tim riječima ostvarena obilježja kaznenog djela.
Dakle, nije se zadovoljio analizom objave, razgovorom s njezinim autorom ili javnim iznošenjem vlastitog stava. Obratio se ustanovi u kojoj Vukušić radi i od nje zatražio očitovanje o mogućem kaznenom djelu na temelju njegove privatne objave.
I tu se nameće pitanje: otkada je poslodavac adresa kojoj se medij obraća kada mu se ne sviđaju politički stavovi zaposlenika?
Vukušić odbacuje optužbe i objašnjava što je želio poručiti
Vukušić je u svojem odgovoru Faktografu odbacio njihovo tumačenje i poručio kako njegova rečenica o gojzericama i trofejnim uspomenama nije poziv na oružani obračun.
Objasnio je da je govorio o mogućnosti organiziranja protuprosvjeda, uz simboliku i uspomene iz Domovinskog rata.
U svojoj objavi napisao je:
„U svojoj ograničenoj mašti ekipi iz Faktografa nije palo na pamet da bi citirani zadnji pasus mogao biti i najava organizacije protuprosvjeda (nešto put bubnjara kontra molitelja) sa heraldikom koju čine uspomene i trofeji iz slavnih dana oslobodilačkog Domovinskog rata.”
Vukušić je dodatno pojasnio da je pomoću umjetne inteligencije u fotografiju koja prati njegovu objavu umetnuo okupacijsku ploču s ulaza u Knin. Prema njegovu objašnjenju, ploča je trebala predstavljati simbol poraza onih koji su željeli rušiti Hrvatsku.
Može se raspravljati o njegovoj retorici, izboru riječi i političkim stavovima. Ali ozbiljna optužba da netko poziva na nasilje ne može se temeljiti samo na izdvojenoj rečenici, bez razmatranja cijele objave i njezina konteksta.
Liječnik nije dužan prepustiti poslodavcu svoje privatne stavove
Ono što se u ovom slučaju nikako ne smije izgubiti iz vida jest da Herman Vukušić nije govorio kao predstavnik KBC-a Zagreb. Njegova objava nije bila dio liječničkog posla, nije se odnosila na rad bolnice i nije bila službeno očitovanje ustanove.
Liječnik ima pravo biti građanin, imati političko mišljenje i javno ga iznositi. Isto pravo imaju profesori, novinari, državni službenici i svi drugi zaposleni ljudi.
Faktograf može osporavati Vukušićeve stavove, može ih kritizirati i može objaviti vlastito tumačenje. Ali zašto bi zbog toga morao kontaktirati njegovu bolnicu? Što se točno od KBC-a očekivalo, da procjenjuje političke stavove svojeg zaposlenika ili da se izjašnjava o tome je li počinio kazneno djelo?
Poslodavac nije vlasnik privatnog života svojih zaposlenika. Nije ni institucija koja treba presuđivati o njihovim političkim mišljenjima.
Bi li se isto dogodilo da je riječ o nekom drugom?
Zamislimo da liječnik, profesor ili zaposlenik neke državne ustanove na privatnom profilu objavi politički stav koji se ne sviđa određenom mediju. Treba li taj medij odmah kontaktirati njegovu ustanovu i tražiti očitovanje? Treba li poslodavac postati sudionik svake javne polemike u koju se zaposlenik uključi?
Ako je odgovor potvrdan, onda se otvara prostor u kojem privatni stavovi postaju razlog za propitivanje nečijeg radnog mjesta.
Takav pristup ne bi smio biti prihvatljiv neovisno o tome slažemo li se s Vukušićevim stavovima ili ih smatramo pogrešnima.
Vukušić je svoj odgovor završio upozorenjem da će buduća obraćanja njegovu poslodavcu, ako budu zlonamjerna i neutemeljena na čvrstim činjenicama, smatrati mogućom zlouporabom položaja i ovlasti te razmotriti pravne korake.
Faktograf bi zato trebao odgovoriti na jednostavno pitanje: zašto je uopće smatrao potrebnim uključiti KBC Zagreb u raspravu o privatnoj objavi njegova zaposlenika?
Novinari imaju pravo pitati, istraživati i kritizirati. Ali i njihovo postupanje mora biti podložno profesionalnim i etičkim standardima. Sloboda medija ne znači da su sva sredstva dopuštena, baš kao što sloboda izražavanja ne znači da je svaka izjava izvan dosega kritike.
Herman Vukušić ima pravo na svoje mišljenje, a Faktograf ima pravo na svoje. No KBC Zagreb ne bi trebao biti posrednik u njihovu javnom sukobu.
