Srbi koji su branili Hrvatsku: Njihova žrtva bila je dvostruka, a neke obitelji još traže svoje nestale
Među braniteljima Vukovara bili su i Hrvati srpske nacionalnosti i pravoslavne vjere. Branili su svoj grad i domovinu, a zbog svoje odluke platili su visoku cijenu. Neki su ubijeni, neki prošli srpske logore, a obitelji pojedinih nestalih branitelja ni danas ne znaju gdje su njihovi posmrtni ostaci.

„Kad sam bio mali, imao sam traume, snove… Tražio sam tatu, budio sam se noću, imao noćne more. Uvijek ću ga tražiti dokle god sam živ”, svjedoči Željko Ilić Šeki, hrvatski branitelj.
Iza tih riječi krije se životna priča obilježena ratom, gubitkom i neizvjesnošću koja traje desetljećima. Među onima koji su dali život za slobodnu Hrvatsku bio je i Tihomir Savanović. Njegov sin Nemanja gotovo cijeli život pokušava doznati gdje su očevi posmrtni ostaci.
„Zovem se Nemanja Savanović, rođen sam 5. travnja 1989. godine u našem herojskom gradu Vukovaru”, predstavio se sin nestalog hrvatskog branitelja,prenosi HRT.
Tihomir Savanović izabrao je Hrvatsku, a potom mu se izgubio svaki trag
Godine 1991. u Vukovaru se rušilo sve što je do tada povezivalo ljude. Nekadašnji susjedi i prijatelji našli su se na suprotnim stranama, a nacionalnost je postala razlog za progon i ubijanje. U takvim okolnostima bilo je i onih koji su, bez obzira na svoje podrijetlo i vjeru, odlučili stati u obranu Hrvatske.
Jedan od njih bio je Tihomir Savanović. Imao je samo 27 godina. Bio je Srbin, ali njegova je domovina bila Hrvatska.
Njegov izbor bio je jasan.
„On je bio odlučan u tome. Rekao je: ‘Moja domovina je Hrvatska’ i zbog toga je ubijen”, svjedoči njegov sin.
Tihomir je ranjen 8. studenoga u Hercegovačkoj ulici, kada je neprijateljsko pješaštvo pratilo tenk. S teškom prostrjelnom ranom trbuha prevezen je u vukovarsku bolnicu.
Prema svjedočenju obitelji, pronađen je u teškom stanju, potpuno krvav, držeći rukama vlastitu utrobu.
Dočekao je ulazak pripadnika paravojnih postrojbi JNA u bolnicu, ali nakon toga nestaje svaki pouzdan trag o njegovoj sudbini.
Obitelj raspolaže informacijama da se njegovo ime nalazi na popisu zarobljenika odvedenih na Ovčaru, u šestom autobusu. Međutim, postoji i mogućnost da je odveden prema Negoslavcima, kamo su odvedeni brojni ranjenici iz vukovarske bolnice.
„Zbog težine ozljeda teško je vjerovati da je preživio put. Postoji velika mogućnost da su ga u kamionu tukli i mučili jer je bio branitelj srpske nacionalnosti. Svi znamo što su radili takvim braniteljima. Do današnjeg dana nemam nikakvu informaciju o tati”, govori Nemanja.
Nisu pitali tko je koje vjere, nego tko je spreman braniti grad
Tihomir Savanović nije bio jedini branitelj srpske nacionalnosti koji je izabrao Hrvatsku. Za slobodu Vukovara život su dali i HOS-ovac pravoslavne vjere Vid Ivanić te Milan i Goran, sinovi Lazara Radivojevića.
Njihov izbor nije iznenadio one koji su ih poznavali od djetinjstva. Zajedno su odrasli, išli u škole i živjeli u istom gradu.
„Oni su od početka bili s nama. Goran je išao sa mnom u razred, Milan s mojim bratom. Poznavali smo ih cijeli život i nije me iznenadilo što su nam se priključili”, prisjeća se Tomislav Josić, hrvatski branitelj i ratni zapovjednik.
Posebno mu je ostao u sjećanju dolazak Željka Ilića Šekija na punkt. Znao je da je Srbin i da u široj obitelji nema Hrvata.
„Malo sam se iznenadio, pa sam ga pitao: ‘Jesi ti siguran?’ A on mi je odgovorio: ‘A gdje da idem? Vi ste svi tu, a gdje je moje mjesto?’”
Željko Ilić Šeki: Po vjeri sam pravoslavac, po nacionalnosti Hrvat
Željko Ilić Šeki ostao je na prvoj crti obrane sve do sloma Vukovara, uz suglasnost svojih roditelja. Njegova postrojba nalazila se u bazi Slon, svega tristotinjak metara od Borova Sela.
O svom identitetu i razlozima zbog kojih je branio grad govorio je bez dvojbe.
„Ja sam Željko Ilić, rođen sam u Vukovaru, u Vinogradskoj ulici, tu sam i sada. Po vjeri sam pravoslavac, a po nacionalnosti Hrvat. Vukovar sam branio zato što je bio napadnut od pravoslavaca. To je bio moj izbor i tako je ostalo. Nisam se pokajao.”
Rat mu je odnio roditelje. Poginuli su u njegovoj rodnoj kući, a nakon pada obrane Vukovara zarobljen je u Borovo Commerceu.
Slijedilo je devet mjeseci zatočeništva u srpskim logorima, od čega je četiri i pol mjeseca proveo u samici, zajedno s pokojnim Rehakom.
Preživio je teška premlaćivanja, slomljena rebra, ozljede čeljusti i kralježnice.
„Slomili su mi osam rebara, imao sam napuknutu vilicu i slomljenu kralježnicu, četvrti i peti kralježak. Bio sam u Stajićevu i Sremskoj Mitrovici. Nosiš taj teret kroz cijeli život. Od samice se ne možeš oporaviti, čuo si svašta, vidio si svašta”, ispričao je.
Njegovo srpsko podrijetlo u logoru mu nije donijelo nikakvu zaštitu. Naprotiv, zbog odluke da brani Hrvatsku bio je izložen istim, a prema njegovu svjedočenju i posebnim oblicima zlostavljanja.
„Nisam imao nikakve povlastice, nisam imao prijatelja tamo, osim ovih naših zatvorenika. Nikoga.”
Rat je možda završio, ali njegove posljedice nisu
Fizičke ozljede s vremenom su zacijelile, ali ono što je proživio u logorima i tijekom obrane Vukovara ostavilo je trajne posljedice.
„Rat možeš zaboraviti, ali rat nije tebe zaboravio. Ja ne mogu zaspati nikako bez tih nekih malih crvenih”, priznaje Željko Ilić, govoreći o posljedicama traume.
Za Nemanju Savanovića život je, unatoč svemu, morao ići dalje. Ipak, pomirenje s neizvjesnošću ne znači i odustajanje od potrage za ocem.
„Takav je život bio, jednostavno čovjek mora krenuti dalje. Ne smijemo živjeti u prošlosti, moramo se okrenuti budućnosti. Ali uvijek ću tražiti svog oca, dokle god sam živ”, poručuje.
Žrtva koju ne smijemo zaboraviti
Ovo su priče o ljudima koji su u Domovinskom ratu nosili dvostruki teret. Proživljavali su iste strahote, ranjavanja, zarobljeništvo i mučenja kao i njihovi suborci, ali su zbog vlastitog podrijetla morali nositi i dodatni teret osude dijela vlastitog naroda.
Neki su za svoju odluku platili životom, neki su preživjeli logore i torture, a njihove obitelji desetljećima čekaju odgovore i traže posmrtne ostatke svojih najmilijih.
Njihova imena i sudbine zaslužuju posebno mjesto u sjećanju na Domovinski rat.
Nisu branili Hrvatsku zbog toga što su morali, nego zato što su je smatrali svojom domovinom. U najtežim trenucima pokazali su da se pripadnost državi ne određuje vjerom ni nacionalnim podrijetlom, nego odlukama i djelima.
Oni su branili Hrvatsku. I za našu slobodu dali svoje živote, mladost i sve snove koje nikada nisu stigli ostvariti.

