Naslovnica IzdvojenoPolitičke boje u Vukovaru: Žuti, zeleni, plavi i crveni, crne limuzine i predstava za birače

Političke boje u Vukovaru: Žuti, zeleni, plavi i crveni, crne limuzine i predstava za birače

Vukovar u studenom postaje politička pozornica, a nakon Kolone sjećanja grad ponovno ostaje sam sa svojim problemima.

od Ante Rašić
Vodotoranj Vukovar

Svake godine u studenom, s prvim hladnim danima, kada otpadne lišće, kukuruz poprimi boju zlata, a uspomene ponovno postanu bolni podsjetnik na najteže dane novije hrvatske povijesti, Vukovar postaje političko središte zemlje. Grad se pretvara u političku pozornicu, pozornicu licemjerja i utrke za pokoji kadar kamere ili izjavu za medije. Umjesto iskrenog suosjećanja, dijeljenja boli i poštovanja prema žrtvi grada, cijeli događaj postaje još jedna postaja u kalendaru političkog preživljavanja.

Svi politički dresovi u Koloni sjećanja

Prodefiliraju tada redom svi, žuti, zeleni, plavi i crveni, svi u svojim stranačkim dresovima, ideološkim predznacima i unaprijed pripremljenim parolama. Na papiru i u medijskim istupima žestoko se razilaze, spore oko prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, jedni druge optužuju za manjak domoljublja ili izdaju nacionalnih interesa.

No, kada se ti isti akteri nađu na vukovarskim ulicama u studenom, sve ideološke razlike čudesno nestaju. Ostaju samo goli politički oportunizam i panični strah od propuštanja kadra.

Dolaze jer moraju. Ignorirati Vukovar u ovim danima za bilo koju političku opciju ravno je političkom samoubojstvu. Zato se stvara dobro uigrana koreografija, zauzimaju najbolja mjesta pred kamerama, hoda u Koloni sjećanja, polažu vijenci uz izraze lica kao da su pažljivo uvježbani pred ogledalom i daju prigodne izjave koje traju točno onoliko koliko je potrebno da se pojave u središnjim dnevnicima i televizijskim izvješćima.

Za njih Vukovar u tim trenucima nije mjesto dubokog pijeteta, mira i dostojanstva. Vukovar postaje izborna jedinica, kulisa za skupljanje jeftinih ideoloških i političkih bodova.

Vukovar nije izborna pozornica

Grad heroj, mjesto najveće tuge i zajedništva, sustavno se pretvara u arenu za međusobna prepucavanja, privlačenje medijske pozornosti i dokazivanje tko je veći Hrvat ili veći moralist.

Dok hodaju ulicama grada heroja, mnogi od njih u mislima već zbrajaju postotke rejtinga, razmišljaju o reakcijama koje će izazvati njihove izjave na društvenim mrežama i čekaju trenutak kada će sjesti u svoje crne limuzine i otići, ostavljajući Grad onima kojima je to samo dan molitve i bolnog sjećanja.

A onda, jednako brzo kako su se pojavili, ti isti žuti, zeleni, plavi i crveni jednostavno nestanu. Sve dok netko ne postavi pitanje: gdje je nestao čovjek?

364 dana bez političkih kamera

Kada studeni prođe, a kamere se ugase, političari se vraćaju u udobnost saborskih klupa, ministarskih fotelja i zagrebačkih ureda. Tamo ih čekaju visoke plaće, službeni automobili i brige koje često nemaju nikakve veze sa svakodnevicom običnog čovjeka.

Vukovar u međuvremenu ostaje prepušten sam sebi, suočen sa stvarnim i teškim problemima tijekom preostalih 364 dana u godini: odlaskom mladih, turobnom ekonomskom svakodnevicom, neriješenim ratnim pitanjima i društvenim podjelama koje ista ta politika uporno održava na životu.

Ta šarena politička menažerija, koja se jednom godišnje sjati na Dunav, zapravo je jedan od najtežih tereta s kojima se Grad mora nositi.

Vukovaru ne treba licemjerna predstava za javnost, ne trebaju mu političari koji dolaze samo odraditi svoju godišnju obvezu i oprati savjest pred objektivima. Gradu trebaju ljudi, djela i sustavna briga koja traje cijelu godinu, a ne samo onda kada su upaljene kamere.

Sve drugo samo je još jedan žalosni podsjetnik da se tuđa žrtva i tuđa bol i dalje prečesto koriste kao odskočna daska za osobne i stranačke karijere.

KAKAV UDAR Ukrajinci srušili Krimski most, promet potpuno blokiran

Možda će vam se svidjeti