Home Analiza Fenomen moći SPC – Jesu li „tri Pupovčeva“ glasa uzrok statusa SPC-a u Hrvatskoj?

Fenomen moći SPC – Jesu li „tri Pupovčeva“ glasa uzrok statusa SPC-a u Hrvatskoj?

by Ante R.
Porfirije, patrijarh SPC

Piše Marko Ljubić na svom blogu
Srbija i SPC bi propali i urušili se unutar sebe u iznimno kratkom razdoblju da nisu upravo ovakvi kakvi jesu potrebni svim globalnim i regionalnom silama.

Okrugli stol u Hrvatskom saboru na temu “Utjecaj SPC na političke tokove i događaje u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj jučer, danas i sutra” u formalnoj službenoj organizaciji „Hrvatskog bila“, „Hrvatskih suverenista“ i „Hrvatske stranke prava“, a posve očito pretežito u režiji saborskog zastupnika Ante Prkačina, iako ni izbliza nije po kriterijima medija u Hrvatskoj bio najvažniji javni događaj u osvit raspuštanja Hrvatskog sabora, svakako je tematski i politički najznakovitiji.

Jer, ta tema, što polemički u javnom diskursu, što dubinski kao svojevrsni kodni znak državno- političkog poretka u Hrvatskoj, što geopolitički na prostoru jugoistočne Europe, iznimno bitno označava i kvalificira stanje i perspektive unutarnji-političkih odnosa u navedenim državama, te procese formiranja odnosa moći između država ovoga dijela Europe, ali i vodećih geopolitičkih sila. Baš zbog zanemarivanja svih ovih refleksija, ali i uzroka fenomena Srbije i SPC-a, koji se nadopunjuju i uvjetuju već dva stoljeća, razlog je mnogih političkih zabluda u Hrvatskoj.

Hrabri srpski patriot Bojan Jovanović i disciplinirani vješti Prkačin
Razina izlaganja je bila neobično visoka, komplementarnost naglasaka izvrsna, pri čemu je iznenađujuće vješto i upućeno raspravom moderirao Prkačin, koga je prilično teško zamisliti kao discipliniranog sugovornika o temi svetosavlja, pogotovo kao pažljivog slušatelja.

S različitih aspekata, a tematski komplementarno su govorili Bojan Jovanović, izuzetno hrabri ekskomunicirani svećenik SPC iz Beograda, koji godinama usprkos nevjerojatnim pritiscima i životnoj ugrozi u Srbiji, pokušava senzibilizirati srpsku, regionalnu, europsku i svjetsku javnost o razmjerima zla u samoj hijerarhiji SPC-a dokumentirajući neosporne dokaze, zatim crnogorski intelektualci i suverenisti Milorad Popović, Nikola Kostov Čelebić i akademik Sreten Vujović, pravaš Tomislav Jonjić, suverenist Marko Milanović Litre, kriminalist, pravnik i političar Nikola Kajkić, te moderator Ante Prkačin. Među tridesetak nazočnih tu su bili saborski zastupnik prof. Goran Dodig i Željko Sačić, te niz pripadnika stranaka organizatora.

I, nije bilo televizijskih kamera, niti bilo kakvog interesa, baš niti jednoga medija ili novinara, što je kompenzirano internetskim prijenosom cijele rasprave te snimkom na YouTube kanalima i mrežnim stranicama stranaka i sudionika.

Zašto je ovaj događaj za mene svojevrsni biljeg odlazećeg Sabora i ulaska u predizborno razdoblje za izbor novoga zakonodavnog doma i izvršne vlasti u Hrvatskoj?

Fenomen političkog srpstva u hrvatskoj politici
Zato što se pitanje političkog srpstva neodvojivog od svetosavlja SPC-a od prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj, proglašenja samostalne države, preko eskalacije srpske vojne agresije s instrumentaliziranom većinom Srba u Hrvatskoj, a posebno nakon odlaska Tuđmana, nametnulo usprkos potpunom vojnom porazu velikosrpskog pokušaja, kao pitanje -problem, koje i koji u puno toga hrvatsku državu, politiku i društveni kontekst drži paraliziranim.

Iako baš sve razumne činjenice govore da svetosavlje i političko srpstvo u Hrvatskoj nemaju baš nikakav autonomno bitan, pa ni iz Beograda delegirani bitniji potencijal, taj razorni utjecaj opstaje, a u nekim stvarima poprima sve zloćudniju dimenziju.

Kako je to moguće?

Rasprava je, a to uopće nisu nepoznate činjenice ni nepoznata povijesna iskustva, cjelovito naznačila povijesnu uzročnost s kronologijom nastanka fenomena svetosavlja i bez izuzetka malignog utjecaja na srpski narod i susjedne narode. Vujović, Popović i Čelebić su iznijeli povijesni razvoj te političke religije u Crnoj Gori, Jonjić je ukazao na povijesnu kronologiju hrvatske političke misli o tome, Prkačin je iznio povijesnu retrospektivu nastanka i razvoja svetosavlja, Litre i Kajkić su svaki iz svoje perspektive govorili o aktualnom utjecaju i konkretnim iskustvima utjecaja svetosavlja na hrvatsku državu i političke događaje, a Bojan Jovanović o nevjerojatnoj sintezi srbijanske države i SPC u zaštiti eksplicitnog zla sa stajališta srpskog patriota i pripadnika SPC-a.

Srbija je talac identitetskog zla SPC-a, a SPC takve Srbije
Fenomen zla, destrukcije, agresivnosti, negiranja temeljnih teoloških kršćanskih, ali i civilizacijskih standarda nije nepoznat, ne samo intelektualcima i vladajućim politikama u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, u BiH, Makedoniji, nego i u Beču, Budimpešti, Berlinu, Parizu, Londonu i Washingtonu, prije toga u Carigradu, danas u Istanbulu i Ankari, Moskvi. Sve se manje više zna, pogotovo na civilizacijskoj “suprotnoj strani”, a fenomen opstaje, metastazira i izuzetno je otporan na sve, čak i najteže povijesne poraze.

Kako?

Zato što je primarno zlo integrirano od samoga nastanka do danas u SPC kroz različite epohe, uvijek služilo moćnim međunarodnim centrima u geopolitičkim procesima i ostvarivanju interesa na jugoistoku Europe i u srednjoj Europi, pri čemu je srbijanska državnost nastajala na tim procesima i postala potpuno ovisna o njima. Zato je iluzorno danas očekivati da se u samoj Srbiji dogodi bilo kakva promjena, da SPC poprimi drugačiji, pravoslavni i kršćanski karakter, a srpska državnost drugačiju paradigmu. Nema ni jednoga povijesnog ni geopolitičkog razloga za to, niti ga ima ili ga je moguće vidjeti u perspektivi.

Srbijanska državnost bi ostala potpuno bez sadržaja a politička nacija bez identiteta.

Nije dakle pitanje kako promijeniti Srbiju, jer novu kohezivnu paradigmu nitko ne može stvoriti uništenjem tisućljetne, ali i zato što globalni procesi nikada neće zaobilaziti jugoistok Europe, koji zbog sve snažnije političke erupcije na granicama kršćanskog i islamskog svijeta Afrike i Bliskog azijskog istoka, s Izraelom kao vječitim epicentrom civilizacijskih, a ne samo državnih prijepora, poprima sve veći značaj.

Beograd i Srbija imaju centralno strateško mjesto u geopolitičkim procesima
Beograd i Srbija u tom geopolitičkom okviru imaju centralno strateško mjesto, pa je Srbija potrebna svim globalnim igračima i danas, kao što je bila u stoljetnim sudarima turskog s kršćanskim carstvima, kao što je bila tijekom nastanka nacija u 19. stoljeću, zatim u svim turbulencijama 20. stoljeća, što je eskaliralo s početkom 21. stoljeća, umjesto očekivanog smirivanja nakon ratova na području bivše Jugoslavije s kraja 20. stoljeća.

Danas će baš u Hrvatskoj mnogi u politici, u stručnoj, medijskoj i laičkoj javnosti odnos zapadnog svijeta prema hrvatskoj borbi za slobodu, prema borbi Muslimana i Hrvata u BiH, prema emancipacijskom pokretu u Crnoj Gori nakon 2000. tumačiti kao nerazumijevanje, neshvaćanje, nepoštenje ili nenačelnost tih centara i država prema nama, prema Hrvatima pogotovo. Pa će se tražiti razlozi takvog odnosa u srpskoj propagandi i pridavanju goleme moći srpskoj lobističkoj perfidnosti, pozivat će se na povijesne veze, na naivnost pa sve do izdaje nacionalnih politika, ne bez ikakvih uporišta, jer svega toga ima, ali ništa od toga nije presudno.

Srbija i SPC bi propali i urušili se unutar sebe u iznimno kratkom razdoblju da nisu upravo ovakvi kakvi jesu potrebni svim globalnim i regionalnom silama. Konačno, da Srbija sa svim svojim obilježjima, koja su je doveli u status zlih filmskih likova u američkim kriminalističkim filmovima, gdje su gotovo potpuno istisnuli Ruse, nije bila strateški potrebna prije svega kasnijim hrvatskim zapadnim saveznicama, ne bi spriječili potpuni srpski slom i vojni poraz nakon “Oluje” u Bosni i Hercegovini.

Farsa o ljudskim pravima pred geopolitičkim interesima
Upravo u ovoj raspravi su bile vidljive te inverzije, posebno slušajući hrabrog Bojana Jovanovića. Čovjek je o nevjerojatnom seksualnom predatorstvu i teškim zločinima protiv djece i maloljetnika u SPC, s izravnim dokumentiranim dokazima protiv vrlo visoko pozicioniranih svećenika SPC-a govorio na najvažnijim međunarodnim forumima, od UN-a, američke države, EU, svjetskih civilnih organizacija specijaliziranih za ljudska prava s golemim utjecajem na globalne političke procese, govorio je u Vatikanu, no ni za milimetar nije uspio pomaknuti stvari ka rješenju u samoj Srbiji. Svakom svojom riječju i izrazom lica kojim prati izgovoreno, vidljivo je da se radi o istinskom srpskom patriotu, koji u nemogućnosti da svoju Crkvu i državu očisti od razornog zla traži pomoć onih koji imaju svjetsku moralnu i političku moć, oni ga pozivaju, bilježe to što govori, izražavaju zabrinutost i ohrabruju da nastavi borbu za dobro i protiv zla izlažući život svoje obitelji i sebe, iako s lakoćom mogu prisiliti Srbiju da sankcionira zločince, a to im ne pada na pamet. Bojan Jovanović ne može bez uvjerenja i nade da je to moguće i da je to ispravan put, no, oni koji ga slušaju u pravilu ne žele usprkos “dubokoj zabrinutosti” poduzeti ništa da se u njegovoj zemlji procesi usmjere protiv zla zato što im to zlo koristi za ostvarivanje “viših ciljeva”. On je višestruko javno govorio i u Hrvatskoj, i o zločinima i počiniteljima u Hrvatskoj, o tome sve znaju ili mogu znati hrvatske državne institucije i službe, o tome i o nizu nevjerojatnih pravnih i političkih presedana je u Hrvatskom saboru govorio Prkačin, godinama pred pravosudnim institucijama i u okviru njih govori Nikola Kajkić, no nikada se ništa nije dogodilo u pravcu razrješenja tih problema. A svi ti ljudi jesu trpjeli štete i ozbiljne posljedice zbog toga, što egzistencijalne i statusne, što političke i javne.

Bjesomučna potraga za „Putinistima“ i njegovanje Putinovih oslonaca
Čak i uslijed globalne konjunkture nakon ruskog napada na Ukrajinu, gdje upravo ovi kojima godinama hodočasti Bojan Jovanović, uključujući i hrvatsku državu kojoj govori Prkačin, i kojoj Kajkić nudi tisuće argumenata za načelno djelovanje protiv zla, kad bi zbog izrazito snažno poticanog neraspoloženja i kriminalizacije svakoga tko ima i nategnute veze s Rusijom bilo očekivano da SPC i Srbija, tvrdokorni zagovornici Putina i Rusije dođu pod udar i da se svaka mogućnost protiv njih iskoristi, baš ništa se ni ne pomišlja učiniti.

Gledajući laički i sa strane sve to, ljudima preostaju samo dvije logičke mogućnosti razumijevanja:

Srbija i SPC su iznimno moćna država i crkva

ili je svijet u kojemu živimo, kojemu pripadamo i utječemo se izrazito licemjeran, nepouzdan, prevrtljiv i kvaran.

Prva teza nema baš nikakvo uporište, niti je ikad imala, a ništa sigurnije ne razotkriva nemoć Srbije i SPC-a od neuspjelog pokušaja otimanja velikog dijela Hrvatske i BiH. Rijetko se kad u povijesti dogodi savršeniji tajming i pretpostavke za realno brzo i lako ostvarivanje imperijalnih ciljeva kakav je Srbija imala 1990. i 1991., a doživjeli su krah.

Druga teza je apsolutno točna i dokaziva.

Uzmimo primjer Hrvatske.

Jesu li „tri Pupovčeva“ glasa uzrok statusa SPC-a u Hrvatskoj?
Hrvatska državna vlast, kojoj Prkačin iznosi apsolutno jasne dokaze o pravnoj nevaljalosti ugovora sa SPC-om, kojoj Jovanović svjedoči o nizu teških zločina, kojoj niz vrhunskih povjesničara, znanstvenika, politologa veće ili manje certifikacijske pozvanosti zorno ukazuju na povijesnu i politološku kronologiju i uvjetovanost metastaze zla, kojoj Nikola Kajkić godinama stavlja na stol izrazito utemeljene krimogene indicije o ratnim zločinima i počiniteljima, ni prstom neće mrdnuti zbog toga, a istovremeno izražava tu i tamo zabrinutost zbog napetosti na Kosovu, u promilima zbog procesa u Crnoj Gori, silovitim medijsko-političkim presingom, vrlo često otvoreno lažući na političke i medijske oponente javno kriminalizira “rusofile” i zagovara pravdu za ukrajinsku žrtvu. Čak se i u ovoj raspravi moglo čuti da je ključni razlog tome – tri Pupovčeva, odnosno osam manjinskih glasova, a Prkačin retorički ispravno polazi od pretpostavke da bi se sve to promijenilo kad bi Plenković mogao i htio shvatiti da je jedan plus jedan – dva.

Na žalost, činjenice i dubinski uzroci su bitno drugačiji. Nisu Pupovčeva tri i manjinskih osam glasova pojava koju je donijela bura ili kiša, netko je s razlogom to uvjetovao ustavnim rješenjima i ugradio u državno-politički poredak, pa ni Plenkoviću ne vrijedi ponavljati da potpisivanje ugovora hrvatske države s nepostojećim subjektom i nakon toga sve proizišlo iz toga ugovora, jest ništavno ili ništetno. Državno-politički poredak je ciljano definiran tako da izaziva takve maligne posljedice, uključivo i grotesknu javnu i političku činjenicu da se vodi žestoka unutarnja i međunarodna kampanja, često žrtvujući interese hrvatskog naroda, izdvajajući golema sredstva u “borbi” protiv Putina ili za „uključivost“ i „demokraciju“ u zemlji, dok istodobno državni vrh s najvišim mogućim iskazivim respektom hodočasti na prijame SPC-a, otvorene i dokazive Putinove zagovornice.

Potpuno isto je na cijelom političkom zapadu, koji je u ratu s Putinom i koji od Srbije traži sankcije protiv Rusije, a ne pada im na pamet zatražiti od Srbije, primjenjujući tisuće ubitačnih mehanizama međunarodnog legalnog i legitimnog pritiska, progon teških zločina na koje ukazuje Bojan Jovanović ili zbog otvorene srpsko-ruske destrukcije protiv članice NATO-a Crne Gore.

Pedofilija u Katoličkoj crkvi i u SPC-u – u čemu je razlika?
Nije realno očekivati da ljudi u najvišim međunarodnim institucijama, baš svima u funkciji globalnih procesa redefinicije obitelji, čovjeka, povijesnosti i poništenja svih temelja na kojima je tisućama godina funkcionirala civilizacija kojoj pripada cjelokupno kršćanstvo kao jedan od integrativnih faktora, koji slušaju izlaganja Bojana Jovanovića, ekskomuniciranoga svećenika SPC-a, Srbina i pravoslavca, o teškim i masovnim zlodjelima pedofilije zakucaju na vrata svojih moćnih država i pokrenu mehanizme kažnjavanja. Da je Bojan Jovanović ekskomunicirani katolički svećenik, istoga trenutka bi uslijedile reakcije, ali ne zato što ti ljudi više vole pravoslavce ili Srbiju sa SPC-om, a ne vole Katoličku crkvu, nego zato što su ti reformatorski globalni procesi osmišljeni i utemeljeni na zapadu, upravo u tim moćnim državama, praktično su postali legalni i svemoćni mainstream u tim državama i društvima, pri čemu im Katolička crkva još uvijek svojom baštinom i utjecajem čini veliku zaprjeku u razvoju procesa, u kojima dominiraju udari na obitelj, na seksualnost čovjeka uz promicanje najtežih izopačenosti u kojima je pedofilija praktično legalna i gotovo prihvatljiva u mnogim javnim i političkim istupima. Kompromitirati i ogaditi Katoličku crkvu pedofilijom je jako koristan i dobrodošao mehanizam tim snažnim globalističkim centrima, jer tako ruše zaprjeku za svoje perverzne ciljeve, a SPC se u tom svemu pojavljuje kao militantni antipod kršćanstva i katoličke crkve usporediv s islamističkim pokretima, pa je potpuno neprihvatljivo pedofilska zlodjela koristiti kao instrument udara na neprijatelja zajedničkog neprijatelja ili u ovom slučaju – na prijatelja.

Kontradikcije o „dobrom Srbinu“ i „zloj Srbiji“
Republika Hrvatska nije izvan tih globalističkih procesa, pogotovo državne vlasti već desetljećima, pa je to jedan od razloga zbog čega je i u Hrvatskoj dramatičan javni incident pedofilija u Katoličkoj crkvi, a posve neinteresantna u SPC-u, ili čak zaštićena. Zato će napori Bojana Jovanovića i niza ljudi u Srbiji i u srpskom narodu, kojima je san zdrava nacija, zdrava kršćanska crkva i dobra, funkcionalna i perspektivna nacionalna država umjesto zločeste igračke i instrumenta inozemnih sila već stoljećima, ostati kao povijesni prilog časti i svjedočanstvo postojanja dobrih ljudi, ali ništa više od toga trenutno i za dugo vrijeme ispred nas. Iznimno je pogrešno uz to, njegovo, ali ne samo njegovo djelovanje, svoditi na narativ o konkretnim ljudima Srbima, koji se često ističu zbog svoje ljudskosti i dobrote u političkim i javnim raspravama kao primjeri koji bi trebalo dokazati da Srbi nisu zli po definiciji, jer integrativni model srpske nacije i ponašanje bilo kojega konkretnoga čovjeka u svakodnevici nisu modeli za usporedbu, niti se na temelju toga mogu donositi zaključci. Upravo zbog toga povijesnog modela integracije nacije oko SPC-a objašnjavaju prilično uniformno kolektivno svrstavanja velike većine srpskog naroda iza imperijalnih i zločinačkih politika, te toliku podložnost nevjerojatnim povijesnim mitovima i falsifikatima. Ljudi u različitim epohama i pred zajedničkim izazovima prepuštaju dio svoje osobnosti toj kolektivnoj integrativnoj naravi i u slučaju Srbije i SPC-a, koje prirodno doživljavaju kao dio svoje osobnosti, u tim trenucima mogu djelovati i djeluju s gotovo posve suprotnih moralnih stajališta nego u svemu drugome u svojim životima. Nije to obilježje samoga srpskog naroda, nego karakterističan odnos pojedinca i zajednice kroz sve epohe civilizacije i u svim narodima i zajednicama svijeta.

Hrvatski identitetski poremećaji i sudbina Crne Gore
Ne treba se iz Hrvatske previše čuditi i zdvajati nad Srbima i njihovim političkim nacionalnim profilom. Dovoljno je samo pogledati i suočiti se s činjenicom koliko ljudi i danas posve uvjereno, kao dio svoga osobnog identiteta štiti mit o „velikom i dobrom“ Titu, smatrajući krajnjim neprijateljstvom svako pitanje o njegovom stvarnom povijesnom značenju i ostavštini prepunoj neusporedivih zločina upravo protiv hrvatskog naroda i politike koja je bila apsolutna negacija svake hrvatske nacionalne državnosti, a s druge strane svi ti ljudi se smatraju Hrvatima.

To je u samoj Hrvatskoj silno podcijenjen fenomen, kao i koalicija sa zlom u Srbiji.

SPC i Srbija u Crnoj Gori nisu iz više razloga usporedivi s njihovim utjecajem u Hrvatskoj, iako u samoj Hrvatskoj koketiranje sa zlom iz posve „nesrpskih“ razloga izaziva jako ozbiljne poremećaja u ukupnom razvoju zemlje i državnosti. U Crnoj Gori je crnogorska nacija bila karijerni i državni zalog Mile Đukanovića i „mladog lijepog rukovodstva“ srpstvu od antibirokratske revolucije, preko državnog sudjelovanja u srpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosni i Hercegovinu, kroz dramatične događaje devedesetih godina 20. stoljeća pa sve do prvih postmiloševićevskih godina 21. stoljeća. Milo Dukanović, koji je predvodio Crnu Goru u samostalnost, prethodno je za svoju karijeru i svoj politički opstanak tu istu Crnu Goru potpuno izložio ciljevima i interesima Srbije i SPC-a, a to je uz stoljetno naslijeđe srbizacije Crne Gore ostavilo dramatične posljedice, pa je veliko pitanje može li se malobrojan crnogorski narod usprkos svojoj državnoj i nacionalnoj povijesti i nastojanjima sjajnih intelektualaca uopće oporaviti od toga Đukanovićevog naslijeđa. Pogotovo bez međunarodne pomoći, i pogotovo s Hrvatskom kao saveznicom, koja iskazuje iste slabosti, doduše drugačije uzrokovanim i motiviranim kad je SPC i Srbija u pitanju. I na statusu, te perspektivi Crne Gore će se vidjeti načelnost zapadnih savezništava, a ovo čemu svjedočimo nije ohrabrujuće zbog prosrpske državne vlasti i integracije srpskih s ruskim geopolitičkim interesima s dubokim uporištima u Crnoj Gori.

Pupovac je primarno eksponent borbe za moć u Hrvatskoj
U Hrvatskoj, SPC i srpstvo personalizirano u Miloradu Pupovcu su uvjetovani daleko više potrebama unutarnjohrvatskih borbi za moć i dominaciju u zemlji, nego stvarnim utjecajem Srbije, kojoj koristi takva pozicija srpske manjine oko Pupovca u najgorem slučaju kao trajni destabilizirajući faktor u konkurentskoj državi i zemlji, i za slabljenje Hrvatske u tekućim podjelama sfera interesa i za neka nova sučeljavanja. Zbog tih interesa i perspektiva takmaca u nastojanjima trajnog preuzimanja Hrvatske je srpskoj manjini ustavotvorna „zaštita“ od tri, a ostalim manjinama dodatnih pet zakonodavnih glasova, a ne zbog stvarne zaštite nacionalnih manjina i njihove civilizirane političke integracije u hrvatsku naciju i društvo. Taj državni dar manjinama zapravo više šteti samim manjinama, pogotovo srpskoj, nego će nauditi hrvatskom narodu, jer snaga tih manjina, njihova getoizacija, stalno namjerno poticanje animoziteta između njih i uvjerljivo većinskog hrvatskog naroda, usprkos teškom samoranjavanju stupova hrvatske državnosti, pogotovo nacionalnog identiteta, u trajnijoj perspektivi nema izgleda. Druga su stvar štete za hrvatski narod, koje nimalo nisu zanemarive, prvenstveno zbog sputavanja razvojnih perspektiva i projicirane invalidnosti države u odnosu na međunarodnu konkurenciju.

Zašto Plenković „ne zna“ i „ne čuje“?
Zbog tih unutarnjopolitičkih potreba, a ne zbog brige o srpstvu, Srbima ili SPC-u, hrvatske državne vlasti, što pod pritiskom međunarodnih centara moći kojima geopolitički ne odgovara snažna Hrvatska i nikada nije odgovarala, pogotovo nakon vojne pobjede 1995., što u kontekstu globalnih procesa razbijanja nacionalnih identiteta i izuzimanja moći iz nacionalnih država, hrvatske vlasti štite Pupovca i SPC, toleriraju i u mnogim stvarima se ponižavaju pred svojim narodom odnosom prema Srbiji. Ta poniženja im se kompenziraju osobnim statusom u globalističkim strukturama proporcionalno slabljenju i gubitku ugleda države koju predstavljaju. Zato Plenković „ne zna“ i „ne čuje“ Prkačina u Saboru, niti obraća pozornost na stotine izvrsnih i utemeljenih znanstvenih i analitičkih ekspozea s neporecivim dokazima, a zbog paralelnog razvoja srpskih ciljeva i interesa na „suprotnoj političkoj i javnoj strani“ , narod bi rekao „da se vlaji ne dosjete“, Domovinski pokret nije dopustio Prkačinu postavljati nezgodna i za SPC neobranjiva pitanja u Hrvatskom saboru. Jer i njima treba živ politički Pupovac i zločesta SPC, da bi se imali čime baviti, ali i vrlo izgledno prikrivati stvarnu narav i ciljeve svojih stvarnih vlasnika iza scene. Zbog otpora takvim nastojanjima države godinama trpi Nikola Kajkić, i ne samo on. Sve čemu svjedočimo ukazuje na ciljano održavanje fenomena „moći“ SPC-a i političkog srpstva u Hrvatskoj, koje politički lideri kao Plenković tijekom dugih osam godina na vlasti nisu ni pokušali svesti na racionalnu i konstruktivnu mjeru s posve legitimnim, legalnim i europski načelnim rješenjima, kako za hrvatsku nacionalnu državnost, tako i za srpsku zajednicu u Hrvatskoj, koja se naslijeđem srpskog državnog i SPC zloduha hrvatskom narodu predstavlja kao trajna ugroza i strašilo, održavajući stalnu javnu i političku napetost i namjerno gurajući ta pitanja u ruke diletanata i štetočina na tzv. desnici u Hrvatskoj, čija je „borba“ protiv srpske opasnosti zapravo savršen međunarodni i unutarhrvatski alibi za državno poticanje i njegovanje srpstva i SPC-a čineći te opskurne fenomene nadnaravno moćnim zbog svojih prizemnih interesa. Plenkovićev posve očito strateški oslonac na te fenomene me podsjeća na legendu o općinskom sekretaru partije nakon Hrvatskog proljeća, koji je svoj status osiguravao jaučući pred Centralnim komitetom – „lako je vama, ja se borim protiv dvadeset hiljada ustaša“ i dobivao aplauze i karijerni uspon zbog te „borbe“. Nakon osam godina upravljanja državom i nesumnjivo dobrog osobnog statusa u europskim labirintima, Plenkovića je vrijeme pitati, predstavlja li se on to zaštitnikom Europe i borcem protiv hrvatske nacionalne izopačenosti mašući statusom Pupovca i SPC-a kao dokazom svoje uspješne borbe?

Ova rasprava na Okruglom stolu je zato idealno poslužila da se upravo sutra na izborima postavi pitanje Plenkoviću, ali i svima koji zastupaju politike „uključivosti“ i „demokracije“ prema Srbiji, političkom srpstvu i SPC-u u Hrvatskoj kao nekakve trajne hrvatske političke vrijednosti, koji zagovaraju međunarodnu „borbu protiv Putina“ i „za Ukrajinu“ uz otvorenu potporu takvim politikama u zemlji, da ta prevara i cinizam više neće moći prolaziti nekažnjeno kao nacionalna politika.

You may also like

Verified by MonsterInsights