Piše Ivica Granić
Predsjednik HSLS-a Dario Hrebak nedavno je javno kritizirao saborskog zastupnika DP-a Josipa Dabru zbog snimke na kojoj pjeva pjesmu povezanu s ustaškom ikonografijom. Riječ je o interpretaciji pjesme „Kad je Stjepan Radić umirao“, ali s izmijenjenim stihovima koji Pavelića oslovljavaju kao „vođu svih Hrvata“. Hrebak je putem Facebooka poručio kako „nema potrebe sjediti za istim stolom s ljudima koji ne razumiju hrvatsku prošlost“, jasno aludirajući na Dabru. Iako HSLS često ističe svoju liberalnu, građansku poziciju fokusiranu na budućnost, ovakav oštar ideološki istup prema koalicijskom partneru izazvao je iznenađenje.
Sve bi to bilo legitimno da su mjerila ujednačena. Međutim, svjedočimo kako zadnjih mjeseci pojedine pripadnice HSLS-a, potpuno nepoznate široj javnosti, putem kratkih video-uradaka pokušavaju tumačiti pozadinu pokliča ZDS i ustaškog pokreta. Dojam je da o toj problematici zapravo nemaju znanja, pa u tim pokušajima ispadaju u najmanju ruku neuvjerljive. Ostavimo li po strani te stranačke kvazikapacitete, ključ priče leži u činjenici da HSLS očigledno gubi klasičnu liberalnu odrednicu prema kojoj se liberali ne upuštaju u ideološke prijepore. Prisjetimo se i njihova predsjedničkog kandidata Kovača, koji je u svojim „istraživanjima“ zaključio da ime Ante sinovima daju isključivo radikalni nacionalisti – što je razina kvaziznanstvenog trkeljanja.
Dario Hrebak gradonačelnik je Bjelovara, grada u čijoj su se okolici dogodila možda i najstrašnija stratišta Križnog puta izvan slovenskog teritorija. Tamo su partizanske snage pobile brojne nevine ljude, što otvara pitanje Hrebakove konzistentnosti. On se deklarira kao političar koji izbjegava ideološke podjele, fokusirajući se na lokalne i ekonomske teme. Ipak, njegova oštra reakcija na Dabru otvara prostor za pitanje: zašto s jednakim žarom nikada nije osudio partizanske zločine u vlastitom dvorištu?
Bjelovar i Bjelovarsko-bilogorska županija mjesta su masovnih poslijeratnih likvidacija. Pod Titovim zapovjedništvom, partizanske su snage provodile smaknuća zarobljenika i civila, a procjene žrtava sežu u tisuće. Hrebak je gradonačelnik od 2017. godine, no u njegova dva mandata nema spomena o tim temama – ni na komemoracijama, ni u javnim istupima. Pregledom njegovih objava na društvenim mrežama i medijskih intervjua, nemoguće je pronaći osudu partizanskih zločina, spomen Bleiburga, Macelja ili bjelovarske šume Lug.
Čini se da Hrebak selektivno osuđuje samo „desni ekstremizam“ jer mu on politički smeta, dok šuti o partizanskim zlodjelima jer ih smatra dijelom „antifašističke tradicije“ koju HSLS ne želi dirati. To je jadno i nedostojno jednog liberala. Nažalost, ovo je širi problem hrvatske politike: ljevica minimizira partizanske zločine, desnica ustaške. Hrebak, kao političar centra, pokušava sjediti na dvije stolice, ali kritika upućena Dabri skinula je njegovu političku masku. Pravi liberal trebao bi jednako osuđivati sve totalitarizme – i ustaški i komunistički.
Nevjerojatno je da se niti jedan gradonačelnik Bjelovara do sada nije dostojno prisjetio žrtava Križnog puta na bjelovarskom području. Načelnik bjelovarske OZNA-e u to vrijeme bio je zloglasni Josip Manolić, uz čije se ime vežu bestijalna mučenja zarobljenika. Šuma Lug, kao najpoznatija lokacija, krije brojne masovne grobnice koje su ekshumirane 90-ih godina. Tamo je pronađeno na stotine tijela domobrana i civila optuženih za suradnju s NDH, koji su likvidirani bez suđenja. Knjiga „Tajna zloglasne šume Lug“ detaljno dokumentira taj teror.
Na koncu, bjelovarskom gradonačelniku zasmetao je jedan „pjesmuljak“ Josipa Dabre, dok tisuće nevinih žrtava iz njegova kraja nisu našle mjesto u njegovoj politici. Nikada im nije posvetio ni najmanju, simboličnu gestu. Vrlo „liberalno“, nema što.