Tragična pogibija načelnika osječke policije Josipa Reihl-Kira, 1. srpnja 1991. godine, ponovno je dospjela u fokus javnosti zahvaljujući dokumentarnom filmu “Mirotvorac”. Dok film nastoji ovaj događaj prikazati kao politički motiviran atentat na pacifizam, povijesna struka i svjedočanstva o događajima u Osijeku nude znatno kompleksniju sliku.
1. Kobni checkpoint: Zašto je otvorena vatra?
Središnje pitanje koje film interpretira kao zavjeru jest samo otvaranje vatre na kontrolnoj točki (checkpointu) u Tenji. Međutim, činjenice o postupanju policije u ratnim uvjetima bacaju drugačije svjetlo na tragediju:
Nepoznat identitet: Suprotno čestim spekulacijama, policajci na punktu, uključujući i Antuna Gudelja, u kritičnom trenutku nisu znali tko se nalazi u vozilu. Radilo se o neobilježenom civilnom automobilu (bijela „Zastava 101“) koji je dolazio iz smjera pobunjene Tenje.
Ignoriranje zapovijedi o zaustavljanju: Ključni trenutak tragedije dogodio se kada se vozilo nije zaustavilo na jasno označenom checkpointu.
Protokol “Pucaj”: Snage na punktu imale su izričitu zapovijed: na svako vozilo koje se u ratnoj zoni ne zaustavi radi identifikacije – mora se otvoriti vatra. U strahu od ubačenih terorističkih skupina, nezaustavljanje se smatralo neprijateljskim činom. Da je protokol identifikacije ispoštovan, do tragedije ne bi došlo.
2. Dr. Ante Nazor: “Pregovori s onima koji mir nisu htjeli”
Relevantni povjesničar i ravnatelj HMDCDR-a, dr. sc. Ante Nazor, oštro je kritizirao film “Mirotvorac” kao površan i tendenciozan uradak koji selektivno koristi arhivsku građu. Nazor posebno naglašava zabludu o “izgubljenom miru”:
“Kao i mnogi tadašnji načelnici, Kir se zalagao za mir i pokušavao pregovarati. No, kada danas gledam dokumente, jasno je da je išao razgovarati s onima za koje se već tada znalo da ne žele mir, da su spremni za rat i da će do rata doći”, ističe Nazor.
On podsjeća da su ciljevi Velike Srbije bili definirani godinama prije 1991., te da su pregovori s druge strane često služili samo kao paravan za naoružavanje.
3. Ideološki narativ i netočne činjenice
Nazor upozorava da film koristi Kirovu žrtvu za nametanje “simetrije krivnje”, sugerirajući da je hrvatska strana jednako odgovorna za rat jer “nije slušala mirotvorce”. Ključni prigovori struke uključuju:
Status ZNG-a: Film suptilno kriminalizira obranu nazivajući Zbor narodne garde paravojskom, dok Nazor podsjeća da su to bile jedine legalne snage koje su štitile ustavni poredak RH.
Kronologija agresije: Film sugerira da je Kirova smrt pokrenula rat u Slavoniji. Nazor to pobija dokumentima od 30. lipnja koji potvrđuju da je opća agresija na tom području već bila u tijeku.
Selektivna montaža: Iz filma su izbačeni ključni sastanci koji bi pokazali nepopustljivost pobunjeničke strane, čime se gledatelju nameće jednostran zaključak.
4. Zaključna rekapitulacija: Činjenice protiv interpretacije
| Točka prijepora | Narativ filma “Mirotvorac” | Činjenice i Nazorova analiza |
| Identitet na punktu | Policija je znala tko je u autu. | Nisu znali. Vozilo je bilo civilno i dolazilo iz smjera neprijatelja. |
| Zapovijed o pucanju | Planirana likvidacija. | Ratni protokol. Pucalo se jer se auto nije zaustavio na znak stop. |
| Krivnja za rat | Hrvatska je kriva jer je uklonila Kira. | Agresija je bila planirana. Projekt Velike Srbije postojao je od 1988. |
| Uloga ZNG-a | Prikazani kao paravojska. | Legalne snage RH u obrani od agresora. |
Josip Reihl-Kir bio je tragična figura početka Domovinskog rata, čovjek čija je plemenita namjera stradala u kaosu nepoštivanja ratnih procedura i opće nesigurnosti. Međutim, kako zaključuje dr. Ante Nazor, njegova se sudbina ne smije koristiti za reviziju povijesne istine. Činjenice govore da mir 1991. nije ovisio o jednom čovjeku, već o agresivnoj politici koja je rat već bila pokrenula.