U trenutku kada se globalna sigurnosna arhitektura nepovratno mijenja, ministar obrane Ivan Anušić u političkom je podcastu Večernjeg lista povukao jasnu crtu razgraničenja između državničke odgovornosti i populističkog teatra. Odbijajući se uvući u spiralu jalovih prepucavanja oko klasificiranih podataka, Anušić je demonstrirao političku higijenu kojom poručuje: resor obrane preozbiljan je posao za dnevno-politička nadmudrivanja. Ukazujući na duboki vrijednosni jaz koji ga dijeli od Pantovčaka, ministar je podsjetio da razlike u političkim stilovima često proizlaze iz dijametralno suprotnih životnih putova i ljudskih integriteta.
Fokus na resor: Rad, a ne medijsko nadmudrivanje
Dobro, kažete da je predsjednik otkrio neki klasificirani podatak u smislu odnosa koje imate s njim ili nemate. Namjeravate li to ganjati, istjerati na čistac, prijaviti ga negdje ako je nešto prekršio?
Meni ne pada na pamet baviti se tim i ganjati se s nekim, nadmudrivati preko medija i uvjeravati javnost u nešto ili kontinuirano odgovarati na nečije prodike. Ja radim svoj posao. Izabran sam na mjesto ministra na temelju mog ulaska u Hrvatski sabor i na temelju mog rezultata. Odgovaram Vladi Republike Hrvatske i zajedno s premijerom Republike Hrvatske vodimo politiku za koju mislimo da je najbolja za Hrvatsku i za Oružane snage.
Između ustavne uloge i “neobičnog” nastupa
On kao predsjednik države, po meni, treba imati i ima određenu ulogu u kreiranju politike unutar Oružanih snaga, ali ne mali broj puta nastupa vrlo neobično, vrlo nekorektno i po meni nedostojno predsjednika države. Ali to je ponovno, kao što kažem, njegov odabir i njegov način vođenja politike te njegovo predstavljanje svojim biračima, svojoj publici i na kraju krajeva onima koji su ga birali i koji će ga možda u budućnosti još birati.
Hrvatska budućnost iznad “ustaša i partizana”
Ne želim se stvarno svađati, niti imam vremena za to niti imam volje. Radimo preozbiljan posao, živimo u preozbiljnim situacijama i okolnostima da bismo se kontinuirano bavili prepucavanjem iz dana u dan kroz naslove: ja rekao ovo, on rekao ono, pa onda on odgovorio na ovo. Generalno, ja se nikada ne prepoznam u medijima kada se moja izjava prenese. Ne prepoznam ni smisao ni bit onoga što sam rekao, nego je to uglavnom fabricirana izjava sastavljena od nekoliko mojih riječi.
Nažalost, to je u hrvatskoj politici tako i u hrvatskom medijskom prostoru je tako. Teme kojima se mi bavimo i oko kojih se prepiremo vani su smiješne i potpuno nebitne, posebno kad govorimo o koncertu Marka Perkovića Thompsona ili o raspravama o vremenu od 1941. do 1945., o ustašama i partizanima. To su stvari koje su potpuno nebitne za sadašnjost, a posebno za budućnost Hrvatske.
Nepremostivi jaz: Različiti životni putevi i ljudske vrijednosti
To je povezano s onim što ste sami rekli, da se ne želite spuštati na tu razinu. On je rekao da mu vi u političkom smislu niste razina za razgovor jer vi imate šefa, a on nema šefa, njega je izabrao narod i može razgovarati samo s Plenkovićem.
Njegov šef je puno ozbiljniji i teži jer ga je izabrao narod, njemu je hrvatski narod šef. Naravno, nisam ja njegov šef, niti mu je premijer šef. Niti sam ja njegova politička razina, niti želim biti na njegovoj političkoj razini. Mi nismo na istoj političkoj razini, ali ja i on nismo ni na istoj ljudskoj razini. Nemamo nikakav doticaj, ni naša prošlost ni naš background nisu isti, niti je njegov životopis sličan mom, niti moj njegovom. Naši se putevi nikada nisu križali niti su ikada bili isti. I ne samo u političkom smislu nismo na istoj strani, nego i u ljudskim vrijednostima i karakteristikama.
Pitanje integriteta
Nastup Ivana Anušića jasna je demonstracija razlike između politike kao estrade i politike kao služenja. Dok Pantovčak uporno pokušava svesti državne institucije na poligon za osobne obračune, Anušić hladnokrvno vraća fokus na bitno: odgovornost i budućnost. Naglašavanjem da se njihovi životni putevi i vrijednosni sustavi nikada nisu sretali, ministar je bez vike podsjetio javnost na važnost karaktera i backgrounda u javnom djelovanju. Onaj tko polaže račune narodu, nema potrebu spuštati se na razinu na kojoj se politika pretvara u buku bez sadržaja.