Nakon što će danas HNS potvrditi Slavena Bilića novim izbornikom hrvatske nogometne reprezentacije, ugledni sportski novinar Mario Zorko do detalja secira Dalićev odlazak i postavlja pitanja koja će itekako zanimati ne samo sportsku već svekoliku hrvatsku javnost. Tako Zorko u svojoj analizi tvrdi kako odlazak Zlatka Dalića s kormila reprezentacije nije čin njegove slobodne volje ili gubitka motivacije, već klasična “prisilna abdikacija” dirigirana iz pozadine. U trenucima kada se službeno ustoličuje novi izbornik, na djelu je prepoznatljiva medijska matrica: plasiraju se spinovi da je Dalić “otišao za dolarima”, da je “pogubio konce” ili da se “kitio tuđim uspjesima”.
Ovaj scenarij neodoljivo podsjeća na 1983. godinu i političko protjerivanje Miroslava Ćire Blaževića iz Dinama, nakon što je s “plavim proljećem” pokrenuo svehrvatski nacionalni i pobjednički zanos. Kao što je tadašnja komunistička vlast preko Slavka Šajbera i medijskih podvala slomila Dinamov zamah kako bi ugasila narodnu euforiju, tako se i danas pokušava likvidirati “vatreno ludilo” i vratiti Hrvatsku u takozvane realne okvire. Povijest se ponavlja, nova lica, ista scena. Ipak, nitko ne može izbrisati neoborivu istinu o nezapamćenoj podršci i iskrenim emocijama koje hrvatski narod ima prema Daliću.
Tko je Mario Zorko? Dugogodišnji hrvatski sportski novinar, kolumnist i bivši glavni urednik Sportskih novosti. Čovjek koji desetljećima izbliza prati zbivanja u hrvatskom nogometu, odlično poznaje zakulisne igre, sportske klanove i političke pritiske unutar HNS-a, a njegovi komentari redovito bez rukavica seciraju odnose moći u domaćem sportu.
Sukob s medijskim matricama i povijesne paralele
Evo što o svemu piše Mario Zorko:
“Sutra, u ponedjeljak 13. srpnja službeno će biti amenovan novi izbornik Hrvatske koji je već mjesecima bio zamotan u ladici, čekao da ga otpakiraju i izvuku iz zaleđa. Već sutra će se intenzivirati priče kako se znalo da „Dalić pošto-poto mora otići“, kako je razlaz bio neminovan, kako je smjena bila jedino moguće rješenje, kako je ‘Dalić otišao za dolarima’, pa će se sve više nametati matrice da je „Dalić izgubio motivaciju, pogubio konce i kompas“, naći će se i priče kako je izgubio povjerenje igrača i suradnika, itd, itd… Već i danas su SN plasirale obmanu „kako se Dalić kitio uspjesima postignutim s Bilićevim igračima“, kako su mu uspjehe stvarali neki drugi, sve do toga kad mu neki „uvaženi analitičar“ ili „stručnjak iz NK Prepuštovca ili NK Šemovca“ ne spakira kako je „zanemario interese hrvatskog nogometa“ i eto, Dalićeva nasljednika čeka nemoguća misija kako mora ispočetka presložiti kockice, napraviti pothvat i kroz ‘pakao’ kvalifikacija plasirati se među 24 reprezentacije na Europsko prvenstvo. Sjetite se, isti notorni likovi i mediji tjerali su Dalića da se ‘izjasni i prije SP’, kako programirani povratnik Bilić ne bi bio baš u prevelikom stresu i neizvjesnosti. Ili Bože sačuvaj, Dalić s Hrvatskom kreira novo veliko čudo u Americi.
Pratim takve eskapade izbliza i iznutra desetljećima, a bude li trenutak, detaljno ću opisati kako je Slaven Bilić ustoličen prvi put 2006. godine, tko je i kako se vodila kampanja, kako se svim sredstvima tada rušio Cico Kranjčar. Potom i na koji način je Bilić otišao 2012. godine i na koji je način i zbog čega umjesto njega postavljen Igor Štimac. Ako ne znate što je bilo ili ste zaboravili, Bilić je bio „bivši“ i kao ‘bivši’ vodio reprezentaciju na Europskom prvenstvu 2012. godine. Ono što Zlatko Dalić ne mogu i nitko neće oduzeti:
istina o čuđenju, pa i sablazni u cijelom svijetu zašto Hrvatska otpušta izbornika koji ju je vinuo u nezamislive visine
nezapamćena potpora Hrvata, onih koji su strepili i disali s Vatrenima, izrazi iskrene ljubavi koju je imao i ima u hrvatskom narodu. 🇭🇷
Nikad odlazak nijednog izbornika, a ni trenera u bilo kojem sportu, nije primljen s toliko žalovanja i iskrenih emocija. Nemojte se dati zavesti lažnim spinovima i podvalama, ovo su neoborive istine:
Zlatko Dalić nije htio napustiti Hrvatsku!
Zlatko Dalić bio je prisiljen odstupiti i prepustiti mjesto izbornika!
Jedino nešto usporedivo s Dalićevom prisilnom abdikacijom bilo je protjerivanje Ćire Blaževića iz Dinama i Hrvatske 1983. godine. Ako ne znate što je bilo ili su i oni stariji zaboravili – Ćiro je napravio nezamislivo i u plavom proljeću 1982. vratio Dinamu titulu nakon 24 godine! Više od toga, pokrenuo je nacionalni bunt, pokret, svehrvatsko buđenje, pobjedničko uspravljanje naroda. Ponosno smo podizali Dinamov grb kao hrvatski stijeg tada početkom osamdesetih, nakon godina i desetljeća gušenja. Vodio je igrače na nedjeljne mise u Katedralu, molile su se krunice, klicalo se Ćiri, Dinamu i Hrvatskoj. Ondašnji partijci i partijski vlastodršci, još u šoku od smrti njihovog „besmrtnog šumskog maršala“ 1980., našli su se u panici. Dok su komunisti na sve načine nametali doktrinu „i nakon Tita Tito“, mladi i svi Hrvati slijedili su Ćiru. Već 1983. godine Ćiri i Dinamu su ponovo oteli obranu titule (Partizan), ali je Dinamo ipak osvojio Kup. Ćiro je bio pripremljen za odstrjel, partijski komiteti i njihove službe stjerali su Ćiru pred zid i ultimativno ga protjerali iz Dinama i Hrvatske. Ondašnje komunističke vlasti, razni Vrhovci, Milutini Baltići, Mika Špiljak i Milka Planinc, mladi šuvarovci i račanovci, kao glavnog egzekutora odabrali su moćnika Slavka Šajbera (onaj koji je kasnije bio i predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije) koji je Ćiru pritisnuo brutalnim ucjenama: Ili ideš milom, ili padaš silom.
Pa su odmah puštene ciljane glasine kroz medije: Ćiro je otišao zbog love u Švicarsku, voli švicarske franke više od mame i Dinama, već je potpisao veći ugovor, puklo je između njega i igrača, on je običan populist na kratki rok, treneri prije njega složili su mu momčad, Dinamo se mora resetirati, itd, itd… Zvuči poznato? Neka slična matrica danas, 40 godina poslije? ‘Od vremena još od Krista, nova lica, scena ista.’ A poslije? Što je bilo poslije Ćire? Poslije nije bilo ništa – Dinamo je od Ćirinog odlaska 1983. u samo dvije godine brzinski promijenio pet trenera i sa svakim padao sve niže: Rudi Belin, Vlatko Marković, Branko Zebec, Tomislav Ivić, Zdenko Kobešćak… Cilj je postignut, naboj oko Dinama je ugašen, hrvatska euforija je stavljena pod kontrolu. Ćiri se bilo dopušteno vratiti za novu sezonu 1986., ali u kontroliranim uvjetima, drugi put je bilo samo podgrijavanje Ćirinog preporoda. Vratio se purgerski defetizam „Oj di name, ne buš prvi“, Dinamo je vraćen „u realne okvire“, na peto, šesto mjesto otkud nikome nije bio prijetnja, ni rezultatski, a ono važnije, kao lučonoša hrvatskog preporoda.
Priča poznata, scenarij isti, nova lica, vrijeme je da se opet „Hrvatska vrati u realne okvire“, tamo gdje nam je mjesto. ‘Od vremena još od Krista, nova lica, scena ista.’ Dosta je bilo tog Dalićevog vatrenog ludila! Zar nije ugodnije kad novi, stari podgrijani izbornik svoju pjesmu koju je skladao „Vatreno ludilo“ lupa samo kao rifove na gitari?”
