Dokumenti razgolićuju hobotnicu pod okriljem kulture: Kako se preko 40 milijuna eura javnog novca pretvorilo u “ratni plijen” podobnih, dok sustavom vlada zakon šutnje.
Matematika je egzaktna znanost, no kada joj se pribroje statistički podaci, hobotnica zvana HAVC razgolićuje se do kraja. Njeni su se kraci toliko raširili da su stvorili mrežu unutar koje se novac dijeli, dok istovremeno vlada omerta – zakon šutnje svih uključenih, od samog HAVC-a i nadležnog ministarstva, pa do posljednjeg aktera u tom hranidbenom lancu.
Priča je u svojoj suštini jednostavna, ali hrvatskim građanima sustavno nedostupna. Brojka uloženog novca u pet promatranih godina zastrašujuća je i pokazuje da je preko tih ruku prešlo više od 150 milijuna kuna (oko 20 milijuna eura). Ako pak promatramo razdoblje od posljednjih petnaestak godina, od početka Hribarove ere, ta se brojka penje na vjerojatno više od 300 milijuna kuna (oko 40 milijuna eura) – novac je to koji se, čini se, doživljava kao ratni plijen.
Iako o točnim modalitetima možemo tek nagađati, činjenica da milijuni odlaze na projekte koje gleda tek bliža rodbina i prijatelji jasno govori da se takvim producentima i redateljima može maksimalno manipulirati. Bez tog “padobranskog” novca oni nikada ne bi snimili dugometražni film, zbog čega postaju taoci nalogodavaca u mjeri u kojoj to oni požele. Zato se otvara opravdana sumnja da su postotci povrata novca, takozvanog rikverca, iznimno visoki – potencijalno i do 50 posto, ako ne i više.
HAVC sufinancirao srpski film „Vjetre, pričaj sa mnom” na Pulskom filmskom festivalu
Međutim, nije riječ samo o izravnom povratu novca kroz neformalne dogovore. Na primjeru filma Svadba zorno se vidi da dobivanjem sredstava postajete njihovi – ne samo u fazi povrata, već i u cjelokupnom procesu komercijalizacije. U projektu Svadba krije se mnoštvo javno nedostupnih podataka. Iako se podaci o trošenju javnog novca po zakonu moraju prikazati transparentno, to ovdje nije učinjeno. Javnost i pravosuđe stoga moraju postaviti jednostavno pitanje – zašto?
Financijski pobjednik Svadbe jest distributer i ujedno suvlasnik kinoprikazivačke kuće, odnosno dvorana koje drže monopol. Sjede li njegovi ljudi u HAVC-u, kontroliraju li sustav i dijele li plijen s odabranim “prvotimcima” te institucije? Odgovore na to moraju dati HAVC i pravosudna tijela, koja u ime naroda trebaju raskrinkati ovu hobotnicu.
Nevjerojatno je da se unutar tog sustava osmišljavaju modeli po kojima se distributerima isplaćuje novac za marketing svakog pojedinog hrvatskog filma koji ide u distribuciju, bez obzira na to gleda li ga itko ili ne. Nikoga ne bi iznenadilo da u tu svrhu postoje i znatno veći iznosi, kao i drugi načini izvlačenja novca iz HAVC-a, no te sumnje ostavljamo DORH-u i USKOK-u da ih službeno utvrde.
Sve ovo upućuje na potpun kaos koji zapravo nije teško razotkriti. Iako se do sada nije dogodilo ništa, to ne znači da će tako i ostati kada se u priču aktivno uključe pravosudni organi. Novac hrvatskih poreznih obveznika ne smije služiti za dijeljenje podobnima, već onima koji ga doista zaslužuju i onima koji su u potrebi.
