Posljednja preživjela partizanka sa Sutjeske i Neretve, Vjera Andrijić, kako piše Express, primila je službeni poziv za inauguraciju Zorana Milanovića koja počinje sutra u podne u Uredu predsjednika. Na inauguraciji će biti 150 uzvanika, među kojima je i general Ante Gotovina.
Vjera Andrijić, koja je prošle godine svečano proslavila svoj 100. rođendan, bila je bolničarka 1. čete 1. bataljuna 1. dalmatinske brigade u velikim bitkama na Neretvi i Sutjesci.
Prva dalmatinska proleterska udarna brigada osnovana je 6. rujna 1942. u selu Dobrom, blizu Livna. U njen sastav ušli su: 1. bataljun “Ante Jonić”, 2. bataljun “Bude Borjan”, 3. bataljun “Josip Jurčević” i 4. bataljun “Tadija Anušić”. Brigada je prilikom osnivanja imala ukupno 1217 boraca, od toga 83 žene među kojima je bila i Andrijić.
“Kad sam imala 18 godina, opredijelila sam se za pokret. Sa mnom je u školi bila Milka Planinc, ona je bila pokretač. Nakon šta sam provela četiri godine u partizanima, našle smo se na Visu. Padom Italije mi smo s našom jedinicom išli na Vis. Na Visu se Hajduk formirao, imao je svoj kompletni sastav. Ljubav moga života upoznala sam na Visu. Kad je bilo više odmora, plesali smo, pjevali, zabavljali se. On mi je upa u oko. Pjevalo se, a on je pjeva samo tako. Izašla sam živa i zdrava, od Crne Gore, Sutjeske, Zelengore, Bosne, Like… Nije bilo lako, ali takvog morala u toj našoj vojsci je bilo, goloruki smo bili, nismo imali ništa, ali i ranjeni su išli nazad u borbu”, prisjetila se u velikom intervju za Dalmacija danas.
Rođena u ožujku 1924. godine, potomak je starih splitskih obitelji. Majka joj je bila Krstulović Opara, otac Ivanišević.
Dio djetinjstva provela je u Radunici, a zatim se obitelj koja je brojčano jačala preselila na Zentu.
“Živila sam u velikoj obitelji, to je bila težačka obitelj. U Radunici sam rođena i tu sam učinila djetinjstvo. Nakon nekih godina mi smo prešli na Zentu. Bile smo nas tri sestre, a u kući nas je bilo 11 dok se strici nisu oženili. Živili smo u lipoj konzervativnoj, težačkoj obitelji. Nije bilo ko šta je danas. Mora si se podvrgavat starima, uvik se poštivalo najstarijega, a djeca su bila pozadi. Slušalo se obavezno, prohtjeva nije bilo, živilo se od onoga šta je davala zemlja. Nono je radio na zemlji, moj tata je kasnije bio nastavnik u obrtnoj školi, a strici su išli radit. Ali sve je to bilo malo. Intrada, kako mi Splićani kažemo, je bila sve. Od intrade do intrade, kad se učinilo – imalo se za cilu godinu. Nije bilo prohtjeva, ali živili smo jako lipo”, ispričala je Andrijić.
Plenković položio vijenac u El Shattu u spomen hrvatskim izbjeglicama
Iako joj je rat prekinuo mladenačku bezbrižnost rado se sjeća prijeratnog Splita.
“Split je bio mali. Ovo šta mladost danas ima mi nismo imali. Jedina fešta nam je bio sv. Duje. Znali smo da ćemo ić na Rivu, znala sam da će mi otac kupit balun ili bebu, ili sladoled. Velikih prohtjeva nije bilo. To su bile fešte, a Split je onda bio pun mladosti i veselja, samo što je moju mladost prekinuo Drugi svjetski rat. Jedan dio moje mladosti, do 18. godine, je bio u Splitu, a drugi dio je prohujao s ratom”, kaže Andrijić.
Andrijić se nakon rata udala za ljubav svog života, partizana s Korčule, s kojim je dobila dvoje djece. Na svojoj stoti rođendan ispričala je okupljenima kako joj nije bilo lako dogurati do tih godina.
“Puno toga sam kroz život prošla, i lipog i grubog. Možda je najteže bilo u partizanima. Bila je to teška, ali veličanstvena borba. Od svega u životu najviše sam ponosna na svoju familiju, svoju dicu, unuke i praunuke”, rekla je tada.
