Hrvatska glazbena scena već godinama vodi bitku između autentičnosti i industrijske proizvodnje istih obrazaca. Dok se publiku pokušava osvojiti provjerenim imenima i sigurnim formulama, sve je manje prostora za nove autore i izvođače koji bi mogli stvarati prepoznatljiv domaći zvuk.
U svojoj kolumni Robert Čulina upozorava na probleme hrvatske estrade, od zatvorenih krugova koji kontroliraju najveće projekte do gubitka identiteta domaće pop glazbe. Smatra da je upravo takav pristup otvorio prostor regionalnim projektima i udaljio mlađu publiku od domaće scene.
Hrvatski estradni pop godinama ide linijom manjeg otpora. Monopol istih autora i izvođača pretvorio je domaću glazbu u svojevrsni pozadinski šum, dok su radijske postaje gotovo odustale od stvaranja ozbiljne i prepoznatljive domaće scene.
U tome im pomažu i mediji kojima je autentična domaća glazba često postala nezanimljiva, pa se širom otvaraju vrata uvoznim projektima. Posljedica je jasna, mlađa publika velikim je dijelom otišla prema trapu i regionalnom zvuku.
Problem nije u glazbenicima, nego u kroničnom ziheraštvu. Kada treba organizirati emisiju, koncert ili komemoraciju, izbor je često unaprijed poznat. Bilo kuda, Gelo svuda. Ante Gelo i krug glazbenika oko Prisavlja redovito dobivaju najveće projekte, stvarajući zatvoren sustav u kojem nekoliko imena drži gotovo potpunu kontrolu nad estradnim prostorom.
U takvom vakuumu regionalni projekti nisu morali posebno osvajati hrvatsku publiku. Vrata su im već bila otvorena.
Najtužniji primjer je Oliver Dragojević. Umjetnik čija je filozofija bila jednostavna, kupi kartu, dođi, poslušaj i idi kući, danas je pretvoren u svojevrsni korporativni projekt. U Veloj Luci gledamo festival „Trag u beskraju“, manifestaciju punu sponzora i poznatih aktera koji kroz Oliverove pjesme grade vlastiti javni imidž.
U toj priči sudjeluju i brojni izvođači koji su godinama dio istog estradnog kruga.
Apsurd postaje potpun kada na takve pozornice dolaze mladi izvođači poput Jakova Jozinovića, afirmiranog kroz beogradski IDJShow. Domaći mediji dobivaju mlado lice za društvene mreže, dok regionalni glazbeni projekti dobivaju dodatnu potvrdu prisutnosti na hrvatskom prostoru.
Hrvatskoj danas nedostaju vokalne i autorske osobnosti poput Vice Vukova ili Kiće Slabinca, čovjeka koji je znao spojiti bećarluk, rock, emociju i onu posebnu energiju koja nastaje između pozornice i publike.
Ako se uskoro ne otvori prostor novim ljudima s takvom karizmom, hrvatska pop scena riskira potpuni gubitak identiteta. Bez vlastitog zvuka, prostor uvijek zauzimaju drugi.
Prava glazba ne nastaje u kalkulantskim uredima ni na ispoliranim memorijalima. Ona živi u stavu, rock and rollu, bećarluku i sirovoj emociji koja nakon svega ostaje. Najčešće tamo gdje je i nastajala, u dobroj staroj birtiji.
