Washingtonski sporazum potpisan je 18. ožujka 1994. godine u Washingtonu (Bijela kuća) pod izravnim pokroviteljstvom američke diplomacije. Njime je zaustavljen hrvatsko-bošnjački oružani sukob i utemeljena Federacija Bosne i Hercegovine.
Potpisnici sporazuma:
Krešimir Zubak – u ime Hrvata u BiH / Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HRHB)
Haris Silajdžić – predsjednik Vlade RBiH (u ime Bošnjaka / RBiH)
Dr. Mate Granić – potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova RH (u ime Republike Hrvatske)
Svjedoci potpisivanja sporazuma bili su Bill Clinton kao domaćin, dr. Franjo Tuđman kao predsjednik Republike Hrvatske te Alija Izetbegović kao predstavnik Bošnjaka.
Ključne točke izvornog sporazuma
Prekid neprijateljstava: Potpuni i trajni prekid svih sukoba između HVO-a i Armije RBiH te uspostava zajedničkog zapovjedništva.
Županijska/Kantonalna struktura: Ustrojavanje FBiH od županija/kantona s jednakim pravima i visokim stupnjem autonomije (policija, školstvo, kultura, upravljanje lokalnim resursima).
Paritet i konsocijacija u vrhu entiteta:
Predsjednik i potpredsjednik FBiH ne mogu biti iz istog naroda (načelo rotacije i zamjenjivosti).
Dvodomni Parlament: Zastupnički dom (prema broju stanovnika) i Dom naroda (jednak broj izaslanika Hrvata i Bošnjaka) kao ključni zaštitnik od preglasavanja.
Uvođenje mehanizama zaštite vitalnog nacionalnog interesa.
Konfederalne veze s RH: Predviđeno gospodarsko i političko povezivanje FBiH s Republikom Hrvatskom (carinska unija, zajedničko tržište, slobodan protok robe i ljudi).
Povratak i imovina: Zajednička jamstva za siguran povratak svih prognanika i izbjeglica te povrat imovine.
Pravni paradoks: Asimetrija ugovornih strana
Jedan od temeljnih ustavno-pravnih apsurda Washingtonskog sporazuma leži u samom nazivu i statusu ugovornih strana:
Hrvatska strana: Nastupa jasno i teritorijalno definirana kao Hrvatska Republika Herceg-Bosna.
Bošnjačka strana: Nastupa pod imenom Vlada Republike Bosne i Hercegovine.
Upravo u nastupanju Bošnjaka pod imenom Vlade Republike Bosne i Hercegovine nastaju ustavno-pravne nelogičnosti koje u pitanje dovode ustavnost i zakonitost same Federacije BiH. Razlog zašto su Bošnjaci odbili imenovanje i unose vlastite teritorijalne jedinice bio je prozaičan:
Monopol na državu: Svrha je bila zadržati međunarodni legitimitet jedine “pravne države”, dok su HRHB i RS prikazivane kao “paradržavne tvorevine”.
Izbjegavanje “fildžan-države”: Pristanak na bošnjački entitet značio bi prihvaćanje podjele BiH na uski pojas oko Sarajeva, Zenice i Tuzle.
Logički i pravni nonsens: Tvrdnja da “RBiH pravi federaciju s Herceg-Bosnom” stvara apsurd – kako država koja formalno obuhvaća čitav teritorij može praviti federaciju samo s jednim svojim dijelom, dok izvan te računice ostaje treći narod i teritorij pod kontrolom Vojske RS?
Posljedica: Ulaskom u sporazum, Sarajevo je de facto priznalo da predstavlja samo bošnjačku komponentu. Unatoč tome, u poslijeratnom narativu zadržali su stav da su oni “vlasnici države” koji Hrvatima daju ustupke, umjesto da nastupaju kao ravnopravan partner.
Pitanje ratifikacije: Pravni i ustavni vakuum
Skupština/Parlament RBiH nikada nije izravno ratificirala Washingtonski sporazum kao međunarodni ugovor. Umjesto redovite ratifikacije, u svibnju 1994. sastao se krnji Ustavotvorni sabor FBiH (sastavljen od predratnih bošnjačkih i hrvatskih zastupnika iz 1990. godine, bez srpskih predstavnika) koji je usvojio Ustav FBiH.
Zašto se to dogodilo? Cjelovita Skupština RBiH nije funkcionirala od 1991./1992. godine, a sam sporazum bio je sui generis akt usvojen pod američkim pritisakom. Unesen je u ustavni poredak premošćivanjem klasične parlamentarne procedure, čime je ostao pravno ranjiv i podložan kasnijim vanjskim manipulacijama (OHR).
Zašto i kako je razgrađen kantonalni model?
Izvorni kantonalni federalizam sustavno je urušen u razdoblju od 2000. do 2004. godine. Protivno potpisanim međunarodnim ugovorima (Washingtonskom i Daytonskom), u cijeli se proces miješaju visoki predstavnici OHR-a – Robert Barry i Wolfgang Petritsch. Njih dvojica vrše izravne intervencije u međunarodni sporazum (za što nisu imali pravno uporište, ali su imali prešutni blagoslov bošnjačke politike), dok je Hrvatska, kao supotpisnica i garant implementacije, šutjela.
Izborni inženjering: Barry i Petritsch donose nametnute amandmane kojima je izmijenjen način izbora izaslanika u Dom naroda FBiH. Time je omogućeno da brojniji narod bira hrvatske izaslanike iz županija s minimalnim brojem Hrvata, što je postavilo temelj za kasniji “slučaj Komšić” te formiranje vlada “Alijanse” i “Platforme”.
Oduzimanje ovlasti: Preko dvije trećine od ukupno 108 nametnutih amandmana oduzele su izvorne nadležnosti županijama i prenijele ih na entitetsku razinu u Sarajevu. Tim se amandmanima izravno poništavaju točke 3. i 4. izvornog Washingtonskog sporazuma i ruši federalizam zasnovan na kantonalnoj podjeli.
Kako je Sarajevo zavladalo federalnim novcem?
Donošenjem Zakona o pripadnosti javnih prihoda uveden je posebni koeficijent prema kojem je Kanton Sarajevo dobivao dvostruko više sredstava od prikupljenog PDV-a u odnosu na sve ostale županije. To je uspostavljeno po uzoru na prijeratnu raspodjelu iz vremena SFRJ, kada su razvijenije republike izdvajale funds za nerazvijene dijelove.
Time su gospodarski najjače hrvatske županije (Zapadnohercegovačka, Hercegovačko-neretvanska) godinama financijski zakidane za stotine milijuna KM. Usporedo s time provođeno je sustavno smanjivanje operativne samostalnosti županijskih MUP-ova te konstantan pritisak na unifikaciju školstva i nastavnih planova, što je po Washingtonskom sporazumu bila isključiva nadležnost županija.
Zaključak
Washingtonski sporazum bio je jedini održivi model dvoetničke federacije ravnopravnih partnera. Međutim, nametnutim izmjenama OHR-a i sarajevskim centralizmom, kantonalni federalizam zamijenjen je unutar-entitetskim unitarizmom. Odstupanjem od izvornih načela pariteta i legitimnog predstavljanja, Federacija BiH pretvorena je u poligon za preglasavanje malobrojnijeg (hrvatskog) konstitutivnog naroda.
S obzirom na to da se današnja Federacija BiH strukturalno oslanja na teritorij i institucionalni kapacitet koji je unijela Hrvatska Republika Herceg-Bosna (dok bošnjačka strana nije unijela vlastiti zasebno definirani entitet), te uzimajući u obzir činjenicu da Washingtonski sporazum ni nakon više od tri desetljeća nije ratificiran u Parlamentu BiH uz kontinuirano kršenje njegovih temeljnih odredbi, Hrvati u BiH ostvaruju legitimno i pravno utemeljeno pravo na povratak na izvorna načela i obnovu HRHB.
