U svom emotivnom i beskompromisnom istupu, osječki novinar Filip Kuštra progovara o temeljnim vrijednostima Domovinskog rata, statusu branitelja i još uvijek bolnim pitanjima ratne odgovornosti. Polazeći od vlastitog iskustva prognanika i djeteta koje je odrastalo u ratnom Osijeku, Kuštra se kritički osvrće na suvremeni društveni i medijski tretman žrtava srpskih koncentracijskih logora te na uporno izostajanje isprike s druge strane. Njegov govor nije samo obrana dostojanstva onih koji su prošli najteža stradanja, već i izravno propitivanje medijskih manipulacija koje, prema njegovim riječima, sustavno nastoje kriminalizirati i marginalizirati braniteljsku populaciju.
Domovinski rat je svetinja. Točka. Hrvatski branitelji i braniteljice su svetinja. Točka.
Na Republiku Hrvatsku bila je izvršena brutalna Srbo-četnička agresija. Točka. Postojali su srpski koncentracijski logori kroz koje je prošlo oko 30.000 ljudi na teritoriju Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Točka. Trebamo gledati naprijed i razvijati dobre susjedske odnose. Točno. Ali isto tako, da bismo bili u braku, u prijateljstvu, u ljubavi, onda se kaže: ili oprosti ili izvini.
Ali ja to ne vidim. Ja vidim da konstantno od mene, koji nemam nikakve veze s Drugim svjetskim ratom, kao i velika većina vas, stalno netko govori da ja trebam nekome reći oprosti ili izvini za nešto za što su se Hrvati nebrojeno puta ispričali.
Mi smo rekli: bilo je tako kako je bilo, što da radiš? Dogodilo se.
Ali još nisam čuo da se netko ispričao i rekao oprosti ili izvini za srpske koncentracijske logore. To nisam čuo. To nisam čuo. Kome se mi dodvoravamo više? Kome se mi klanjamo? Čekajte, što je sad ovo, drage moje gledateljice i gledatelji? Kakve su to kalkulacije? Ili mi stvarno mislimo da mi ne možemo bez Beograda i bez mišljenja Beograda? Ja mogu. Ja živim, hvala dragom Bogu, veliku većinu svoga života bez Beograda. Veliku većinu. Kad kažem veliku većinu, znate zašto? Ipak sam rođen u onoj bivšoj državi.
I da ne googlate, ne istražujete – da, rođen sam 1987. godine u Osijeku. I da, bio sam prognanik. I da, bio sam izbjeglica. I da, imam mrtvih u obitelji. I da, hodam po grobljima od ranih devedesetih.I da, imao sam i u Karitasu poklone za Božić, Uskrs i tako dalje. Da, jesam. Da, stajao sam i u redu za besplatni kruh.
I da, u jako puno braniteljsko-stradalničkih udruga sam involviran. Uglavnom profesionalno. Jer ima divnih ljudi, prekrasnih ljudi, kojima je sada stvarno već bilo dosta. A koje se konstantno crni i od njih se pravi pijance, beskorisne ljude i tako dalje. I nasjelo se na onu medijsku manipulaciju i medijsku propagandu da su svi branitelji pijanci, da su sve udovice – neću reći što, znate što mislim, da su sva djeca narkomani i tako dalje.
Slušam to cijeli svoj život. Ali te srpske propagande koje se smišljeno rade… stvarno je sada već bilo dosta. Stvarno je bilo dosta. Što je ovo? Dajte ljudi, molim vas. Jednako se daje prostora onima koji pljuju po Toniju Cetinskom kao što se daje prostora ljudima koji su prošli logore i koji su bili žrtve logora. Vodio sam u Hrvatskom društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora nekoliko puta programe i projekte. Nisam vidio da su se neki mediji tukli da budu prisutni tamo. Nisam to vidio.
E sada, u čemu je problem? Ili su oni ljudi s kojima sam ja sjedio, jeo, večerao i pio, i s kojima sam se družio – idem kod njih u kuće i oni dolaze kod mene u kuće, valjda bili u izmišljenim, fiktivnim logorima.