Kada govorimo o odnosu Europe i Amerike, često se u prvi plan stavlja energetska ovisnost, vojna sigurnost ili trgovinske tarife na čelik i automobile. No, postoji jedno područje u kojem je SAD izgradio gotovo monopol, a Europa ostala – gotovo dobrovoljno – pasivna: digitalne platforme i kulturna industrija.
Digitalni kolonijalizam
Američke kompanije – od Meta (Facebook, Instagram) i X-a (bivši Twitter) do Netflixa i Disneyja – drže dominantnu poziciju na europskom tržištu. Gotovo sav novac od oglašavanja odlazi u Silicijsku dolinu, dok europske tvrtke i mediji preživljavaju na mrvicama. Streaming platforme su istisnule lokalne kinodistributere i televizijske kuće, a algoritmi društvenih mreža oblikuju javno mnijenje daleko više nego nacionalni mediji. To se može nazvati i digitalnim kolonijalizmom.
Porezni protunapad
Europa, ako želi, ima alat koji bi Ameriku itekako zabolio: drastično oporezivanje ili ograničavanje digitalnih i kulturnih usluga. To bi uključivalo:
Zabranu ili visoke poreze na oglašavanje preko Facebooka, X-a i Instagrama. Oglašivači bi morali koristiti europske platforme, čime bi se potaknuo razvoj domaćih rješenja.
Žestoko oporezivanje streaminga (Netflix, Disney+, Amazon Prime), uz uvjet da dio sadržaja i prihoda mora biti reinvestiran u europsku produkciju.
Porez na intelektualne usluge: sav softver, konzultantske usluge i autorska prava koja se prebacuju unutar EU, a završavaju u američkim matičnim kompanijama, mogla bi biti oporezovana dodatno.
Kontrola i porez na reemitiranje američkih TV kuća. Zašto bi Europa besplatno omogućavala da američki sadržaj dominira njezinim valovima?
Poseban porez na filmsku i zabavnu industriju iz SAD-a – kao kulturna taksa koja bi financirala europske filmske fondove i nacionalne kinematografije.
Argument: ako SAD može – može i Europa
Važno je naglasiti da ovo ne bi bio nikakav eksces. SAD već desetljećima koristi vlastite instrumente zaštite: carine, poreze, kvote za filmove u kinima, subvencije domaćim tvrtkama. Europa, paradoksalno, zagovara slobodno tržište, ali je dopustila da njezine vlastite industrije budu u potpunosti nadvladane.
Rizici i dobitci
Naravno, protumjere bi izazvale otpor. Washington bi sigurno odgovorio kontramjerama, možda na europske automobile ili luksuznu robu. No, ekonomski učinak ne bi bio toliko jednostran – Amerika u digitalno-kulturnom sektoru ima ogroman suficit, a Europa gotovo isključivo deficit. Drugim riječima: udarac bi više boljelo njih nego nas.
Politički, to bi otvorilo pitanje europskog identiteta i kulturne suverenosti. Je li normalno da djeca u Berlinu, Zagrebu ili Lisabonu rastu isključivo uz američke junake, dok lokalna produkcija nestaje u sjeni Marvela i Netflixa?
Europa ima alat kojim može Ameriku ozbiljno zaboljeti – ali pitanje je ima li političke hrabrosti. Sve ovisi o tome hoće li Bruxelles i glavne prijestolnice prestati biti samo regulator digitalnih mrva i postati strateški igrač. Jer ako ne povuče poteze danas, sutra bi mogla otkriti da je njezina kulturna i digitalna budućnost u potpunosti napisana – i naplaćena – u SAD-u.