Piše: Tugomir E.
Voliš li Hrvatsku? Pitanje se doima jednostavno, toliko da bi bila dostatna dva slova za odgovor. No… možda treba i više slova i više emocija pa i ponešto znanja. Krenimo…
Hrvatska, što je Hrvatska? Pa naravno, Republika Hrvatska, s jasnim, međunarodno priznatim granicama, onako kako su utvrđene 1945. E, tu nastaju neke poteškoće jer, gle, te su granice takozvane avnojske, odnosno određene su djelovanjem Đilasove komisije. Odlukom te komisije Hrvatska i Srbija su se razgraničile u Srijemu pri čemu je Ilok pripao Hrvatskoj, a Šid Srbiji. Samo nekoliko godina ranije, stvaranjem Banovine Hrvatske unutar Kraljevine Jugoslavije, šidski okrug bio je u sastavu Hrvatske. Još ranije, do 1918. i Šid i Srijemska Mitrovica, Petrovaradin, Srijemska Kamenica, Ruma i Zemun bili su u sastavu Kraljevine Hrvatske i Slavonije, dakle ugarskog dijela Austro-Ugarske. Istina je da je ban Jelačić “ustupio” svoj rodni Petrovaradin i cijeli Srijem 1848. novoproklamiranoj Vojvodini Srpskoj na temelju jasne srpske većine i u ime bratskih i savezničkih odnosa. No, u kasnijim godinama stvari su vraćene u prethodno stanje i Srijem je bio u sastavu hrvatske države.
Biden u Normandiji: Molim se da Amerikanci ne postanu izolacionisti
Dakle, ako je pitanje “volimo li Hrvatsku” onda bismo morali vidjeti kako stoji stvar sa Srijemom. Volimo li i Srijem ili više ne jer nije u sastavu hrvatske države? I kako bi to onda bilo s ljubavi – volim nešto sve dok neka komisija ne odluči drugačije? A u širem smislu to bi se dalo tematizirati kao dvojba između Hrvatske kao domovine/teritorija/naroda i državnog entiteta.
Naravno, sljedstveno toj dvojbi problem ide dalje: volimo li Baranju, Međimurje, iako te pokrajine nikada nisu bile u sastavu povijesne hrvatske države niti su se smatrale Hrvatskom? Oduzete su Mađarskoj Trianonskim ugovorima temeljem gotovo potpune hrvatske većine (u slučaju Međimurja), odnosno značajne hrvatske manjine (i srpske submanjine), u Baranji, ali u nekakvom izračunu reciprociteta. Naime, u mađarskom dijelu Baranje ostalo je podosta Šokaca što je u perverznoj logici nacionalnog razgraničenja i “razmjene stanovništva” opravdalo ulazak velikog broja Mađara i Nijemaca (Podunavskih Švaba), u sastav novoformirane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. No, da stvari ne bi bile prejednostavne valja postaviti novo pitanje: volimo li Baranju samo u njenom jugoistočnom dijelu koji je danas u sastavu RH ili u cijelosti, s Mohačom i Pečuhom? Iako to nije bila Hrvatska u užem smislu ipak je to bila zajednička mađarsko-hrvatska država s itekako miješanim stanovništvom. Tko je ikada posjetio Mohačke buše, šokačke poklade, taj ne može biti ravnodušan spram ogromne uloge te manifestacije u konstituiranju hrvatske šokačke kulture. Ništa se u Šokadiji – posavskoj ili podravskoj, a u sastavu RH – ne može usporediti po kulturnom značenju s bušama. Republika Mađarska s velikom pažnjom njeguje ovu starodrevnu šokačku tradiciju i pri tome pazi da je ne kontaminira bilo čim iz etničke mađarske struje kako bi bila što bolje očuvana autentičnost. Koja je, ponavljam, stopostotno šokačka.
Dakle, Hrvatska u širem smislu nije samo trenutačni državni teritorij nego i povijesni hrvatski teritorij pa i onaj prostor na kojem su stoljećima živjeli Hrvati. Međimurje, Baranja, Bačka, Gradišće…
Video/ Dodikova jadikovanja na račun zapada: Čelnik bosanskih Srba u posjeti ruskom prijatelju, žarko želio iskazati prisnost, Putin ga ostavio “kratkih rukava”
A Bosna i Hercegovina? Kakvo je mjesto te države i teritorija u ljubavi spram Hrvatske? Ponekad se čini da se vole samo oni prostori BiH koji su zadržali hrvatsku većinu dok su drugi sporedni ili potpuno zaboravljeni. Da se podsjetimo: postoje zapravo dvije hrvatske države – jedna je Republika Hrvatska, a druga je Bosna i Hercegovina. U prvoj je jedini nositelj suverenosti hrvatski narod (i svi građani RH), a u drugoj hrvatski narod dijeli suverenost s još dva naroda, Srbima i Bošnjacima. Dakle, hrvatski nisu samo Mostar ili Odžak već i Doboj, Prijedor, Vareš, Nevesinje, Srebrenica.
Naravno, tu je i Boka Kotorska, uključivo i Herceg Novi, bivši teritorij Dubrovačke Republike. Ljubav, rekosmo, ne ovisi o političkim turbulencijama, o pravu, sudovima, migracijama, manjinskom ili većinskom statusu. To se odnosi i na Istru, stari mletački i habsburški teritorij koji je igrom sudbine i temeljem višestoljetne nazočnosti Hrvata većinskim dijelom ušao u sastav Republike Hrvatske. To ne znači da bi neki prostor ulaskom u RH trebao izgubiti svoje ranije višestoljetne identitete, naprotiv, identiteti se preklapaju i međusobno obogaćuju.
Dakle, voljeti Hrvatsku nije samo voljeti Republiku Hrvatsku niti hrvatski etnički ekskluzivizam. Hrvatska je sastavni dio Europe i u svojem DNK nosi mnoga obilježja širokog europskog prostora. Hrvatska je sjajno apsorbirala mletačke arhitektonske i kulinarske utjecaje u Istri i Dalmaciji, primila dosta od otomanskih osvajača, stapala svoje tradicije s mađarsko-panonskim i njemačko-srednjoeuropskim nasljeđem. Tko god bi pokušao izolirati hrvatski teritorij, narod ili kulturu – o gospodarstvu da se ne govori! – od Europe – taj bi bio ne samo krivotvoritelj nego punokrvni izdajnik. Hrvatska nije nekakav suputnik Europe ili još gore – podstanar – nego graditelj europske povijesti, kulture i identiteta. Jest da smo povremeno bili izbacivani s tog kolosijeka, od Turaka do komunista, ali smo zato još jače željeli integraciju u naš prirodni prostor.
Stoga pitanje o ljubavi spram Hrvatske ne završava na granicama države niti na granicama povijesnog i prirodnog prava nego se prostire i izvan hrvatskog etničkog prostora i širi sve do formalnog srca Europe. Uoči europskih izbora valja naše ljude osvijestiti da Bruxelles više nije tamo neki strani grad već zapravo novi hrvatski grad kojega dijelimo s drugim slobodnim nacijama Europe. Bruxelles i Flandriju upoznali smo puno ranije – još od 17. stoljeća – preko hrvatskih krajiških trupa koje su tamo ratovale, ali ovoga puta djelujemo kao punopravni politički subjekt. Eto, imamo Hrvatsku veću no ikad.
