Piše Ivan Kujundžić na Facebooku.
IZVRNUTI RUKAVI HRVATSKE NACIONALNE PAMETI
Nakon Trumpove kreće Milanovićeva inauguracija (hrvatska riječ ustoličenje) i ne pomaže nam više ni retoričko niti hipotetsko pitanje; jesu li ovi izbori bili otpor Plenkovićevoj vladavini. Sigurno jesu, ali da je kojim slučajem politički vrh HDZ-a imao petlju i suprotstaviti se Milanoviću svježim dr. Mirom Kovačem ili Ivanom Anušićem, možda bi efekt bio suprotan i izazvao lijeve glasače protiv Milanovića i plus ujedinio cijeli desni spektar koji se ovako okrenuo protiv izbora Plenkovića i HDZ-a?!
I što sada? Trebamo li pored toliko hrvatskog kulturnog nasljeđa, habsburške i bečke kulture, ne čestitati Milanoviću?
Ili to učiti od Amerikanaca kako se voli Domovinu – kako svjedočimo za ovotjednu scenu političke dramaturgije ustoličenja državnika Trumpa, u Kongresu SAD-a, gdje su bili svi živi osim gđe. Obame….koja?…
I svi su iskazali poštovanje instituciji Predsjednika, iako je Trump već isti dan otpočeo sa svojom obećanom politikom, snažnog američkoga ega ali Amerike koja prvo priznaje jedino Boga iznad. S porukom kako želi obnoviti američki san, otvoriti vrata muškosti i ženstvenosti, vjetar politici koja će jasno i odlučno zatvoriti vrata protu biološko zbunjenoj transrodnoj agendi, koja ne zna ni koji je rod niti spol do podne ili za vikend, woke kulture, a kamo li kojim putem bi vodili demografski uništeni američki narod i pogubljenu EU i svijet?
Može li se naš establišment, ostrašćen svih partikularnih politika i interesa izdići iz balkanske krčme i uprisutniti nacionalne emocije na ustoličenju Predsjednika Republike Hrvatske ili je to već uvriježeno nacionalno prokletstvo?! Ovako kako se sad najavljuje, ustoličenje predsjednika Republike Hrvatske moglo bi svršiti kao performans nacionalne i međunarodne sramote na koju sigurno, osim nekim čudom, ne dolaze predsjednici Sabora ni Vlade, ni Jandroković niti Plenković, a niti itko iz političkog vrha vlasti smije čestitati.
Trump kao ni Makronić ni sveta Uršula ne dolaze garant, ali mogli bi poslati Orbana i plavku Meloni za izaslanike, a još se ne zna točno hoće li i tko doći iz ustavnog-političkog suda i eto prave drame u kojoj ima posla uz ovlasti po službenoj dužnosti za notara pl. Vugera, pred kojim bi Milanović odglumio zakletvu uz ariju iz Gubec-bega, i Sinjsku reru, pa Pod brajde i Domjanićeve, Ciklame krvave ciklame.
Tako bi ustoličenje moglo biti ne baš opera ali svakako mjuzikl “Ero s Pantovčaka”! Vesela parodija vlasti, u kojoj do apsurda gledamo predsjednika Hrvatske kako se kao ateist zaklinje s rukom na Bibliji u novi početak, “ako Bog da i Gospa Sinjska”, ili će po dosadašnjem nastaviti parnicu (Titov) naprijed u igri prepirki mudrijanja u začaranoj kvadraturi kruga jednog slučajnog Vrhovnika.
Ovo pogansko stanje političke šizme, jedino može okaditi tamjanovim dimom nadbiskup Kutleša, koji je za sada jedini u ime s desna Ocu, demokršćanski čestitao novoizabranom predsjedniku Zoranu Milanoviću na što je medeni Anto Đapić žestoko reagirao i napao kritikom na zagrebačkog nadbiskupa Kutlešu zbog toga što je čestitao Zoranu Milanoviću na izbornoj pobjedi a da isto nije proljetos učinio Plenkoviću, koji za razliku od Milanovića brani Stepinca među okupljenim pokojnim partizanima u Brezovici. Zaboravio je Đapić reći kako u falš Brezovicu nije trebao ni ići a kamoli među nepokajnici zločina nad Hrvatima braniti Stepinca.
Ova Nadbiskupova čestitka dobrodošla je, no izazvala je tako politikantske rasprave od kojih su po prvi puta od ustoličenja, mladog Kutlešu morali braniti s vrha Kaptola i Glasa Koncila, koji je poslao poruku HDZ-u i čitavom puku i naciji, ateistima i vjernicima koja glasi: …”uvođenje kulture nečestitanja ne govori toliko o osobi koja ne čestita ili o osobi kojoj se ne čestita nego razotkriva namjere koje mogu biti mnogo opasnije nego što se čini, a samim time nisu bezazlene i mogu stvoriti loše, toksično ozračje u društvu, uključujući otvaranje prostora za rasplamsavanje zločestoće.”
Nadalje, Glas koncila retorički pitanjem upozorava; “…je li odnos između predsjednika Republike, Vlade i Sabora smišljeno takav kako bi se stekao izvanjski dojam da Hrvatska u bitnim geopolitičkim pitanjima, u svim sastavnicama vlasti ne diše jedinstveno, što se reflektira na ukupno društvo; jer cijena je takvoga dugogodišnjega pristupa u djelovanju pripadnika vrha vlasti ipak poticanje toksičnoga ozračja…”
Glasa Koncila apelira na uvriježenost: “Hrvatska je uvijek bila zemlja iskrenih čestitara, narod koji je tijekom stoljeća očuvalo zajedništvo jer se, rečeno u pavlovskom duhu, radovao s radosnima, a plakao sa zaplakanima. Tko god kulturom nečestitanja pridonosi lošemu društvenomu ozračju, ne radi ni za sebe ni protiv drugoga, nego – protiv dobra naroda”.
Stoga poraz HDZ-a i desnice još je veći bez izostanka čestitke i priznanja poraza. Ovaj poraz ne smije postati praksa ucviljenosti i srdžbe bez čestitke kao civilizacijske norme pa bilo to i Milanoviću. Jer sve više nalikujemo grčkoj tragikomediji u odnosu “bogova” i njihovih kompleksa moći prema običnim ljudima i smrtnicima, koji se ponekad mogu urotiti protiv njih samih. Nasuprot takvim Zeusima, Hrvatska treba Prometeje, koji će ostrašćenom i potrošenom establišmentu oteti već ugašenu vatru i zapaliti plamen nacionalnog žara. “VOX POPULI VOX DEI” – ali to nitko ne voli čuti.
Pa stoga se HDZ-u i nije još dogodio onaj koji bi Plenkoviću umjesto kuna i eura, ukrao vatru i bio tako odvažan poput Prometeja, koji se svrstao na stranu običnih ljudi. A trebat ćemo takve, na proljeće u Zagrebu i u Splitu, i diljem Hrvatske, one koji će biti ono što je svojstveno buntovnicima u odnosu spram svake vlasti i režima, koji dolaze kao neposlušni duh, u otklonu svakom obliku sluganstva osim domovini Hrvatskoj.
Josip Dabro: Kronika skandala od diplomskog do pucanja iz strojnice
Uskoro ćemo saznati ima li HDZ i Hrvatska takvih Prometeja i buntovnika koji bi tražili iskorak iz ove začahurenosti u paučini partikularnih političkih interesa, gdje se od dima ni vatra ne može ukrasti, ugasla od potrošenosti nestalog žara. U političkoj areni sve više izostaje elementarna razina kulture i komunikacije i pristojnosti zapadne uljudbe, koju zamjenjuje subkultura omladinskog kočijaškog miraza uz dnevnopolitičke spletke meta komunikacije. Ali Hrvatska nije ničija prćija da bi se s njom tako komuniciralo i šutilo!
“Plenković na rubu odlaska: Je li premijer već spakirao kofere za Bruxelles?”
Nek nam Bog otopli svim dušu da smognemo stisnuti ruke jedni drugima, a neka da prosvijetliti i Zorana Milanovića u novom mandat!
…i još kad bi uz Lisicu, odabrao Thompsona za dopunu himni s “Ako ne znaš što je bilo?!”
E’ moj narode!
Puljak: Hoće li zastupnici pored Dabre morati nositi pancirke?
