Najveći vojni mimohod u povijesti Hrvatske bio je veličanstven — od početka do kraja. Od zastava koje su se ponosno vijorile, do Rafala koji su zaparali nebo; od jednostavnih ljudi u tenisicama i s krunicom oko vrata, do vojnika koji su ponosno koračali ulicom nazvanom po Gradu Heroju. Hrvati su još jednom pokazali ono što nas je uvijek vodilo — zajedništvo.
Bio je to prikaz vojne snage, ali i nacionalnog ponosa. Poruka je bila jasna: dalje od nas, jer ovo je zemlja koja zna braniti svoje.
Svečana tribina bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. Neki su mirno promatrali, drugi su mahnuli vojnicima s osmijehom, neki su nezainteresirano tipkali po mobitelima, dok su nekima oči bile pune suza. Suza ponosa. Srce im je bilo veliko kao Velebit.
Na jednom mjestu stajao je i on — uspravno, dostojanstveno, vođa. Čovjek koji zna kako diše hrvatski vojnik i hrvatski narod. Njegovo je bilo pravo da prođe ispod slavoluka pobjede, rame uz rame s vojskom kojoj je dao sve i od koje je dobio sve. Zasluge su njegove, i nitko mu ih ne može osporiti.
Ipak, bilo je i zamjerki. Najveća od njih — tko je sjedio na svečanoj tribini. Jer osim predsjednika i premijera, tamo su trebali biti heroji. Oni koji su stvarali ono što su jučer prikazali pripadnici Hrvatske vojske i policije. Umjesto njih, kamere su uhvatile političare kojima ondje nije bilo mjesto. Heroji su ostali u sjeni.
Naravno, nije moglo proći bez onih koji su čekali povod za kritiku. Skriveni u prikrajku, čekali su da u kadar uleti pokoja parola, tražeći “ustaše”. I dočekali su – zastavu s natpisom “Za dom spremni”. Hoće li sada Anka, Dalija, Ivan, Milorad, Hrvoje, Tvrtko, Dragana i ostala poznata ekipa ponovno vikati – “sramota”, “ustaše na ulicama”, “vojna parada fašizma”? Hoće li opet zazvati revoluciju?
Točku na “i”, šlag na kraju, stavile su Hrvatske ruže i pjesma “Ako ne znaš što je bilo”. Možda će neki, ako već nisu, napokon shvatiti što je bilo — i što bi opet moglo biti.
No, tužno je bilo vidjeti da na mimohodu nije bilo gotovo nikoga iz oporbe — ni s lijeva, ni s desna, ni onih “kvazi desnih” koji danas sjede u vlasti. Vojnici ih nisu zanimali. Hrvatska vojska, čini se, njima nije njihova vojska. Bili su negdje drugdje — na kupanju, na suncu, u sjeni. A onda će sutra viknuti: “ustaše”.
Zato je ovaj mimohod bio više od vojne parade. Bio je to trenutak kada je glavni grad Hrvatske disao punim plućima. Disao je hrvatski. Baš kao 1995. I disat će tako — zauvijek.