U hrvatskoj politici sve je moguće, pa i drvena peć. Moguće je nekažnjeno uspoređivati premijera s Hitlerom, klevetati sve i svakoga, taj famozni imunitet štiti saborske zastupnike od lažnih optužbi, kleveta laži i uvreda. Sve dok takve uvrede i objede bez argumenata, koristeći se i bestijalnim lažima, a sve u cilju medijske vidljivosti, izriču u zgradi Sabora, štiti ih famozni imunitet.
Često spominjana riječ, pogotovo u zadnje vrijeme u Saboru je izuzeće, nikako priziv savjesti. Imamo primjer najvećeg hrvatskog borca protiv korupcije Nikolu Grmoju koji otvara aferu svih afera, za koju po riječima njegovog pouzdanika zna više od pola godine. Ako su navodi iz njegovih izlaganja točni, Nikola Grmoja i njegov pouzdanik su bili dužni to prijaviti DORH-u i činom nečinjenja počinili su kazneno djelo. Imamo i predsjednika nekoć najjače oporbene stranke koji prima novac iz državnog proračuna za lažno prijavljeni boravak i taj novac po njegovim riječima, dobro vjerujemo mu na riječ, bez ikakvog dokaza uplaćuje nekoj udruzi. Veliki Peđa trebao je vratiti novac u državni proračun, a oštećenje državnog proračuna je kazneno djelo, bar za sve građane „Lijepe naše”, osim za pravnika i bivšeg odvjetnika, a sada neuspješnog političara.
Pun je Sabor bivših odvjetnika, čudno da odvjetnik ide u Sabor raditi za plaću od 2000 eura, koji euro gore ili dolje, a napušta posao koji donosi daleko više novaca. Ovo je jako neobično i pravo pitanje je su li propali kao neuspješni odvjetnici, ne znaju obnašati taj lukrativni posao i jedino u Saboru mogu prodavati svoje neznanje i demonstrirati kako ni taj posao ne znaju obnašati jer su jednostavno i za to nesposobni, politički nepismeni i dokazuju da im njihova diploma služi samo kao mrtvo slovo na papiru i skuplja prašinu u ormaru.
Istina neki bivši odvjetnici ili odvjetnice svoju mržnju prema političkim protivnicima demonstriraju uvredama u obliku usporedbi s najvećim zlikovcima dvadesetog stoljeća, zahvaljujući saborskom imunitetu bivaju nekažnjeni, a „polulegalna televizija” jedva dočeka da tu istu uvredu ta bivša odvjetnica ponovi pred njihovim kamerama i u njihov mikrofon, a da se novinarka ne ogradi od nje. Jedan drugi voditelj na jednoj drugoj legalnoj televiziji nije se ogradio od gledatelja koji u live uključenju pozdravlja s ZDS, pa je dobio kaznu od hrvatskog regulatora, ali „polulegalna televizija” tu kaznu neće dobiti jer njen regulator posluje u istoj zgradi gdje posluje i vlasnik te „polulegalne televizije”
Na kraju imamo i treći, završni čin ove predstave gdje Sabor mora izglasati na prijedlog Vlade novog Glavnog državnog odvjetnika. Tu imamo slučaj kao da zatvorenici biraju novog šefa zatvora, ne ovo je gore od toga ovdje zastupnici s pravomoćnom optužnicom, ljudi kojima se sudi za kazneno djelo biraju Glavnog državnog odvjetnika. Hoće li se ti isti pozvati na priziv savjesti ili isključiti iz odlučivanja. Hoće li taj dan biti bolesni, ili jednostavno otići popiti kavu ili zapaliti cigaretu. Hoće li pobijediti moral ili stega, pa makar ih nakon toga prozivali za nešto što s moralom i poštenjem nema veze. Od toga nisu daleko ni antikorupcijski Don Quijote i pošteni donor iz nekada najveće oporbene strane.