Što više vremena prolazi od stvaranja hrvatske države, sve se više širi narativ o Hrvatskoj kao zarobljenoj državi, rastrganoj između privatnih interesa i političkih skupina koje su javno dobro podredile vlastitim interesima. Zaboravlja se ono najvažnije, država bi trebala raditi za boljitak zajednice i naroda. Jer bez naroda nema države.
Hrvatska je primjer nedovršene tranzicije, i to ne samo gospodarske nego i one puno teže, mentalne. Promijenili smo državu i politički sustav, ali nikada do kraja nismo raskrstili s ljudima, vezama i načinima upravljanja naslijeđenima iz bivše Jugoslavije. Oni koji su nekada bili dio sustava zadržali su utjecaj, a mnogi njihovi nasljednici nastavili su tamo gdje su njihovi prethodnici stali.
Piše Ante Rašić
Danas nam se pokušava prodati priča da su Hrvatsku stvorili udbaši. Takve tvrdnje dolaze s različitih političkih strana, od ljevice do krajnje desnice. Jedni njima opravdavaju vlastitu prošlost, drugi pokušavaju diskreditirati političke protivnike, a stvarna pitanja ostaju po strani.
Kad vam netko počne objašnjavati da su Hrvatsku stvorili udbaši, odgovorite mu jednostavno:
Hrvatsku su stvorili branitelji.
Dok su hrvatski branitelji odlazili na bojišta, ginuli i ostavljali dijelove sebe na ratištima, u pozadini se odvijala i druga bitka, ona za novac, vlasništvo i gospodarsku moć.
Dok su branitelji ginuli, drugi su čuvali kapital i veze
Strukture bivše države nisu se raspale preko noći. Postojale su poslovne veze, kapital i tvrtke preko kojih su se odvijali poslovi u inozemstvu. Astra u Hrvatskoj i Genex u Srbiji bile su među poduzećima povezanima s gospodarskim i sigurnosnim sustavom bivše Jugoslavije. Ljudi koji su poznavali taj sustav imali su nešto što većina građana nije imala, iskustvo, kontakte i pristup poslovima koji su običnom čovjeku bili nedostupni.
A onda je došla Hrvatska. Počela je pretvorba, privatizacija, prodaja poduzeća i stvaranje novih gospodarskih centara moći. Dok su jedni nakon rata pokušavali ponovno izgraditi život, drugi su ulazili u poslove za koje su bili potrebni novac, informacije i veze.
Nisu svi koji su radili u bivšem sustavu bili kriminalci, niti se svaka privatizacija može svesti na istu priču. Ali pitanje kako su pojedinci došli do goleme imovine i koliko su im u tome pomogle veze iz prošlog sustava nikada nije dobilo odgovore kakve su građani očekivali.
O tome se i danas govori premalo. Kad se spomenu nekadašnje sigurnosne strukture, rasprava se brzo pretvori u ideološko prepucavanje. Jedni viču o ustašama, drugi o udbašima, a rijetko tko postavlja jednostavno pitanje: tko je nakon stvaranja države postao vlasnik onoga što su desetljećima stvarali hrvatski radnici?
Sveučilišta, pravosuđe i politika, kontinuitet koji se prešućuje
Poseban problem je visoko školstvo. Na sveučilištima su ostali ljudi iz bivšeg sustava, a s vremenom su stasale i nove generacije koje su nastavile graditi karijere unutar istih institucionalnih odnosa. Naravno da nije svatko tko je radio prije 1990. bio dio nekakve zavjere. Problem je u tome što nikada nismo ozbiljno raspravili koliko su se promijenili kriteriji, odnosi i načini odlučivanja.
Slično je i s pravosuđem i politikom. Promijenile su se stranke, promijenila su se imena na funkcijama, ali građani i dalje gledaju kako neki prolaze bez posljedica, dok se drugi za mnogo manje pogreške nađu pod povećalom javnosti. Povjerenje u institucije ne može se graditi parolama. Gradi se jednakim pravilima za sve.
O tome se u Hrvatskoj šuti. O nekim se ljudima ne pita ništa, o nekim se biografijama ne govori, a o vezama koje su preživjele promjenu države tek se povremeno nešto načuje. I onda se čudimo što tranzicija nikada nije završena.
Ljudi koji su studirali, radili i živjeli u tom vremenu imaju svoja iskustva i svoja saznanja. Ne može se sve što nije zapisano u službenoj biografiji automatski proglasiti izmišljotinom. Ali isto tako, ozbiljne tvrdnje treba provjeravati i potkrepljivati. To nije razlog za šutnju, nego razlog da se počne istraživati.
Zašto je to i danas tabu tema?
Priča o tome da su Hrvatsku stvorili udbaši često služi kao dimna zavjesa. Dok se javnost svađa oko ideoloških etiketa, iz vida nestaje ono bitno, način na koji su se nakon 1990. raspodijelili moć, vlasništvo i utjecaj.
Nije dovoljno raspravljati o tome tko je bio član koje organizacije. Treba pitati tko je imao kapital, tko je kontrolirao poduzeća, tko je dobivao poslove i tko je preko starih veza mogao otvoriti vrata koja su drugima bila zatvorena.
A kada se takva pitanja postave, odmah se pojave oni koji bi raspravu najradije zaustavili. Jedni tvrde da se stalno vraćamo u prošlost, drugi da se time napadaju određene političke opcije. Međutim, prošlost nije završena samo zato što je prošlo mnogo godina. Njezine se posljedice vide i danas, u vlasničkim odnosima, političkim vezama i načinu na koji funkcioniraju institucije.
Hrvatska je promijenila državu, ali nije dovoljno promijenila način na koji se moć stječe i čuva. Nakon rata nisu svi krenuli s iste startne pozicije. Jedni su se vratili svojim kućama, često bez posla i sa zdravstvenim posljedicama rata, a drugi su raspolagali vezama, novcem i utjecajem koji nisu nastali preko noći.
Upravo tu počinje priča o Hrvatskoj kakvu danas imamo.
Država nije stvorena da bi postala nečiji plijen
Hrvatski branitelji nisu otišli u rat da bi se nakon pobjede država pretvorila u plijen političkih i gospodarskih skupina. Nisu branili Hrvatsku da bi se javni interes podredio privatnim poslovima, da bi se institucije pretvorile u zatvorene krugove ili da bi se odgovornost mjerila političkom pripadnošću.
Zato je krajnje vrijeme da se prestanemo vrtjeti u krugu ideoloških optužbi i počnemo razgovarati o onome što je ostalo neriješeno. Tko je profitirao od tranzicije? Kako su nastajala nova bogatstva? Koliko su stare veze pomogle u stvaranju novih centara moći? Zašto su pojedini slučajevi godinama ostajali bez jasnog epiloga?
To nisu pitanja protiv Hrvatske. To su pitanja koja se postavljaju zato što Hrvatska zaslužuje biti uređena država.
Hrvatsku su stvorili branitelji, ali nakon rata nisu svi krenuli s iste startne pozicije. Jedni su dali zdravlje i život, a drugi su u novim okolnostima raspolagali kapitalom, vezama i utjecajem izgrađenim u starom sustavu.
Dok se o tome ne bude moglo otvoreno govoriti, bez obzira na to koga se pitanja tiču, priča o nedovršenoj tranziciji ostat će otvorena. A Hrvatska će se i dalje baviti ideološkim sukobima dok joj najvažnija pitanja ostaju bez odgovora.
Jer država nije stvorena da bi služila onima koji su je uspjeli prigrabiti. Stvorena je da služi svom narodu.
