Piše Ivan Kujundžić na fb
A’ DA NAM OLAF POSTAVI DRŽAVNOG ODVJETNIKA?!
Milanovićev obavještajno informacijski rat protiv Plenkovića ili kako tražiti čuvanje povjerljivih informacija od novinara i običnog puka kada to ne štite državnici i političari? Jedna od najopasniji političkih stvari i aktivnosti za jednu državi je špijunaža i pronevjera njenih zaštićenih informacija i za to se u ozbiljnim državama gubi glava (politička).
Ova loša udbaška špijunska igra i trakavicu, u kojoj se ne propituje stvarni meritum s Turudićem, gora je od one s Jelenićem, koji se malo zaigrao sa slučajnim zidarima s periferije života, negdje između Dubrave i Sesveta.
Ne znaš je li bila lošija procjena politike ili sigurnosne provjere?
Baš tako i ova moguća križaljka pokazuje se kao jedna u nizu loše kadrovske politike Plenkovića, a time i HDZ-a, a kao posljedica već uobičajenog standarda, posebno nakon 2000.g. upokorenog drugog mišljenja nasuprot dragih nam vođa, koji sve znaju i umiju.
A napose i odgovornost ostalih u lancu utišanog zbora stranačkog slugi pokornog vrha, i ne funkcioniranja naših zajednica i odbora koji već odavna zamriješe i nitko ih ništa ne pita do malo mrvica pred izbore. E’ baš ti odbori i zajednice su također trebali dati svoje mišljenje, jer ovdjen izgleda kao poražavajuća činjenica, kako običan čovjek više zna od SOA-e, Plenkovića i Milanovića.
Milanovićeva monodrama s Pantovčaka, u kojoj s vidnim uzbuđenjem govori o susretima Turudića s Mamićem i ex Rimac; i tata bi sine… i tako svršava prvi čin drame, u kom se osjeti napeti pištolj u džepu s tendencijom da ga se upotrijebi, rekao bi glumac prof. Ševo , taj će isplati, u drugom činu i doista puca iz sveg oruđa i oružja, uz suport Udbinih i sudbini, a u borbi za malo imetka i nadzora u tužilaštvu kojeg bi ovim izborom bilo ugroženo.
Tako javnost saznaje za navodno stotine tisuća poruka, koje mediji i javnost dilaju i gdje se bez straha zakona, koji štiti trunku ljudske privatnosti pa i same istrage i sudskog procesa, gdje se strvinarski čupa najprljaviji veš, osobni i intimni, u kojem na vrhuncu predmetne istrage i rasprave javnost možda i vidi nešto, ali ne uočava na prvi pogled ništa suspektno i kompromitirajuće, iako svi polako shvaćaju kako ovo stvara lošu sliku, u i onako lošem nam sustavu državnih struktura vlasti.
Po ovom slučaju se oglasila i udruga sudac, svojom izjavom kako se na vrhuncu drame radi o političkom slučaju i imenovanju, u kom oni dalje ne žele sudjelovati te apeliraju: “Sudac mora izbjegavati svako ponašanje koje je nedostojno i koje stvara dojam nedoličnosti sudačkom položaju, prihvaćajući i ona ograničenja koja bi se drugim građanima činila opterećujućima”.
Andrej Plenković ovom mora ozbiljnije prionuti kao i državnoj i stranačkoj kadrovskoj politici, pritom ne stvarati sebi sliku vrhunaravne moći odlučivanja jer to neminovno dovodi do političkog mediokritetstva i kasta, koje postaju društvena pošast i crvotočina sustava. Jer i ova kadrovske akcija mogla bi završiti poput ministra koji su se “zadesili”, u nevoljama afera? Naravno kako je toga svjestan i Turudić boreći se s osjećajem ranjenog slavonskog jelena i teško će ostati ravnodušan i olako primiti odbijenicu s naknadnom pameću. No ako postane novi državni odvjetnik, u želji da opravda “časnu moć” državnog progonitelja, mogao bi biti jednako problem i Plenkoviću i Milanoviću. Turudić još ne imenovan, a već umoran od svega, ako dobije nogu, zamjerit će HdZ-u koji mu “dugujemo” na presudi, a Plenkoviću na pruženoj ruci dogovora.
No već i ovim sad biva razočaran i kao ranjena zvijer, pogotovo ako bi se još od njega tražio da sam povuče kandidaturu, što bi dodatno doživio kao najvulgarniju praksu ucjene političke moći, na što je otprilike izjavio:
“Umorio sam se, baš sam umoran fizički, to traje dva mjeseca. Nisam pomislio da odustanem jer bi to značilo da priznajem krivicu za nešto za što nisam kriv. Nisam tip osobe koja lako odustaje”
Turudić je znakovito i retorički odgovorio Plenkoviću, na mogućnost da ga se odrekne ili da sam odustane: “To je njegovo pravo da tako postupi ili ne postupi. Ja vjerujem da neće, ali znat ćemo vrlo brzo”, no bi li to zamjerio Plenkoviću, Turudić je bio znakovita odgovora:
“To bih zadržao za sebe”!
A da nam Turudića ili buduće državne odvjetnike i cijeli sustav progona bira i nadzire europski OLAF, ako ništa drugo imali bi veći strah i odgovornost, ovako uz odvjetnika stoji Vlada, pa Sabor, pa pojedini društveni časnici i nečasnici pretvorbeno-privatizacijski prebendari i kanonici, pa eto očekuj ti Micky, kako bi Turudićevi radili neovisno, o bilo kom utjecaju i pogodovanju, a trebali bi i ima se što radi pogotovo u pogledu kriminala i lopovluka, do krajnjih granica rastočene u hipokriziji društva urušene i ponižene nam domovine Hrvatske, do grla okoštala, u strukturama duboke države i klijentelizma.
Jedan od posljednjih i najvećih europski filozofa, egzistencijalist Martin Heidegger jednom je u strahu za Europom i tzv. sudbinom zapadnog čovjeka i europsko društvo, otuđeno od duhovnog rekao, za spas nam treba jedan novi Bog, Nur ein Gott kann uns noch retten!
E’ tako i nama treba jedna Nova Hrvatska!
O’ neka nam sam Bog bude u pomoći!
