U suvremenom društvu, u kojem se granice između umjetnosti, povijesti i politike često brišu, organiziranje kulturnih manifestacija koje zadiru u osjetljiva povijesna pitanja uvijek izaziva snažne reakcije. Zamislimo, primjerice, da Njemački kulturni centar u Tel Avivu priredi izložbu posvećenu jednom od ideologa nacizma, recimo, Juliusu Streicheru. Teško je povjerovati da bi takav događaj prošao nezapaženo: prosvjedi bi bili masovni, a osuda javnosti gotovo jednoglasna. Thomas Bauer, poznati hrvatski stručnjak za odnose s javnošću tako piše na društvenoj mreži:
Zamislimo sada da Njemački kulturni centar u Tel Avivu organizira izložbu nekog od ideologa nacizma. Možda Streichera? Pa ispred bi se skupilo pola milijuna, a ne pedeset ljudi, a zgradu bi poharali zubima.
Da, treba biti intelektualno pošten i reći da u svojim javnim nastupima Dejan Medaković nije bio Streicher ni Šešelj. Bio je pravi intelektualac, a ne primitivni bukač. No neosporno je da je stao iza Memoranduma SANU. U to vrijeme bio je glavni tajnik Akademije i predsjednik komisije. Taj dokument bio je intelektualno i ideološko polazište za sve velikosrpske agresije devedesetih. I nije ga sam napisao Dobrica Ćosić.
YouTube je pun snimki Dejana Medakovića i njegovih izjava, kao i onih u kojima ga hvale i uzdižu. Primjerice, Sanda Rašković, kći notornog psihijatra, vođe velikosrpske pobune u Hrvatskoj i Medakovićeva kućna prijateljica. Sve je to vrlo lako provjeriti.
Glavni problem je što ultraljevica zagovara politiku nulte tolerancije prema fašizmu i ustaštvu pa, primjerice, ukida ulice ljudima koji su s njima bili povezani tek rubno. I zabranjuje koncert Thompsonu zbog pjesme iz 1991., a ne 1941. Jebiga, miceki — da nije bilo Dejana Medakovića i Memoranduma SANU, Thompson bi danas možda konobario u Splitu ili radio na benzinskoj u Drnišu, a pjesma Bojna Čavoglave ne bi ni postojala. Pa i vama bi on trebao biti negativac.
Ni kad je riječ o komunizmu i njegovim zločinima, unatoč svim deklaracijama Vijeća Europe i Europskog parlamenta, ne postoje nikakve ograde, a kamoli zabrane i ukidanja. Kao da je Hrvatska u nekom limbu. Mogao bi se, bez problema, organizirati rođendan Pola Pota nasred Jelačić-placa. Održavaju se škole jugokomunizma, doslovce se veliča Sjeverna Koreja i tako dalje.
Pa što se onda čudite da desnica ima politiku nulte tolerancije prema velikosrpstvu i da ih boli kuki što je obitelj Medaković stara zagrebačka srpska obitelj, što su izgradili neke od najljepših zgrada i što je Medaković bio ozbiljan povjesničar umjetnosti? Razlika je jedino u tome što ljevica na ulici ne može skupiti više od sedam ljudi, pa maršira kroz medije i institucije.
Jebiga, ljudi, imamo izložbu u čast Dejana Medakovića – i to baš od 7. do 21. studenoga, u vrijeme kada se u Hrvatskoj oplakuju grozni zločini u Vukovaru i Škabrnji. Za mene to može organizirati samo netko tko ima pola mozga ili tko namjerno provocira. Sami prosudite što je od toga istina.
Na kraju, stvar je zapravo vrlo jednostavna. Ako kao društvo nemamo snage dosljedno primjenjivati iste kriterije prema svim oblicima totalitarizma i mržnje, onda nemamo pravo moralizirati ni o jednom. Dok jedni selektivno brišu simbole prošlosti, a drugi ih koriste za vlastite obračune, istina i dostojanstvo žrtava ostaju zaboravljeni. I zato, prije nego što opet otvorimo neku izložbu, možda bi bilo pametnije otvoriti oči.