Većina onih koji su posljednjih dana pozivali na prosvjed „Hod za Liku“ očito je očekivala da će se događaji u Zagrebu pretvoriti u nešto puno više od prosvjeda zbog problema s nezakonitim odlaganjem otpada. No kada je prosvjed završen, pokazalo se da su organizatori uspjeli ono zbog čega su ljude pozvali na ulicu zadržati upravo na toj temi. Upravo zato posebno je zanimljiv komentar bivše premijerke i nekadašnje predsjednice HDZ-a Jadranke Kosor, analizira dr.sc. Ivica Granić.
Kosor je u specijalnoj emisiji N1 televizije, koju su vodili Nina Kljenak i Hrvoje Krešić, komentirala veliki broj građana koji su izašli na zagrebačke ulice. Pritom je rekla da je prosvjed, „iako je na zagrebačke ulice izašao velik broj građana, vlastima donio i određeno olakšanje“.
Ta rečenica otvara zanimljivo pitanje. Zbog čega bi vlastima trebalo biti lakše nakon prosvjeda na kojem se okupio velik broj građana i koji je jasno upozorio na ozbiljan problem? Ako je riječ o nezakonitom odlaganju otpada i mogućim posljedicama za ljude i okoliš, onda bi upravo velik broj okupljenih građana trebao biti dodatni pritisak da institucije svoj posao odrade do kraja.
No Kosor je otišla korak dalje. Primijetila je da prosvjednici nisu poslali poruku koja bi išla prema ostavkama odgovornih političara.
„Nakon ovog prosvjeda oni koji su ga organizirali mogu biti zadovoljni, na ulice je izašla pristojna, uljuđena Hrvatska koja zna artikulirati svoje zahtjeve, Hrvatska koja ne vrijeđa i ne dijeli“, rekla je Kosor.
I tu dolazimo do ključnog dijela cijele priče.
Na prosvjedu nije bilo onoga što su pojedini politički akteri i njihovi simpatizeri očito priželjkivali. Nije bilo zahtjeva za ostavkama, nije bilo stranačkog nadmetanja, nije bilo pokušaja da se problem otpada pretvori u opći obračun s Vladom, niti je prosvjed pretvoren u politički miting.
Organizatori su ostali na temi zbog koje su građane i pozvali na ulicu.
U tome se zapravo nalazi najveća razlika između prosvjeda i političkog skupa. Građani mogu biti nezadovoljni načinom na koji institucije rješavaju neki problem, mogu tražiti odgovornost i mogu zahtijevati da se nešto napravi, a da pritom ne traže rušenje vlasti.
Čini se da je upravo taj dio nekima bio problematičan.
Kosoričino isticanje da nije bilo poziva na ostavke može se čitati i kao pokazatelj očekivanja da će prosvjed dobiti politički nastavak. Granić u tome vidi ono što je prosvjedu nedostajalo iz perspektive dijela ljevice: otvoreni politički sukob, zahtjev za ostavkama i pretvaranje građanskog nezadovoljstva u politički pritisak.
Ali toga nije bilo.
I to nije propust organizatora. Naprotiv, upravo suprotno. Uspjeli su održati prosvjed u okvirima problema zbog kojeg je organiziran.
Nije bilo potrebe građanima objašnjavati za koga trebaju glasati, protiv koga trebaju prosvjedovati ili koju političku opciju trebaju podržati. Poruka je bila puno jednostavnija: postoji problem, institucije ga moraju riješiti i netko za njegovo rješavanje mora preuzeti odgovornost.
Zato je posebno zanimljivo što Kosor govori o „pristojnoj“ i „uljuđenoj“ Hrvatskoj kao da je to nešto neočekivano. Upravo takva Hrvatska izašla je na ulicu. Bez razbijanja, bez nasilja, bez političkog huškanja i bez pokušaja da se jedan konkretan problem pretvori u revoluciju.
Možda je upravo to nekima i zasmetalo.
Jer da je prosvjed prerastao u politički obračun, da su se počele tražiti ostavke i da su stranačke zastave preuzele ulicu, tada bi se moglo govoriti o političkom prosvjedu. Ovako su građani ostali na onome zbog čega su došli.
A to je očito mnogima bilo manje zanimljivo od same mogućnosti da se „Hod za Liku“ pretvori u nešto sasvim drugo.
Očigledno neki ljudi jako podcjenjuju hrvatske građane. Misle da će, čim izađu na ulicu zbog nekog stvarnog problema, prihvatiti i tuđi politički scenarij. Ovaj put se to nije dogodilo.
I možda je upravo to najvažnija poruka cijelog prosvjeda.
