Jučer je u Vukovarskom Hrvatskom domu svečano zatvoren 20. Vukovar Film Festival. Nakon što su organizatori i stručni žiriji po kategorijama dodijelili nagrade, festival je zatvoren projekcijom filma Jakova Sedlara „260 dana“, istinite antiratne priče nastale prema autobiografskom romanu Marijana Gubine.
No, ono što se dogodilo neposredno prije projekcije filma možda je zanimljivije od samog festivalskog protokola.
Naime, odjednom su se ispraznila prva tri reda dvorane. Iz njih su ustali glumci, redatelji, producenti i ljudi povezani s institucijama zaduženima za hrvatski film. Umjesto da ostanu pogledati film, napustili su dvoranu.
Zašto?
Teško je vjerovati da je razlog bio sam film, osobito ako ga dio onih koji su dvoranu napustili prije projekcije nije ni pogledao.
Zašto hrvatski filmski ceh nije želio pogledati film koji je do sada u Hrvatskoj privukao više od 80.000 gledatelja i koji je, prema riječima producenta, već privukao pozornost međunarodnog tržišta?
Ako film ne zanima institucije poput Hrvatskog audiovizualnog centra, zašto ne zanima ni glumce, redatelje, producente i dio medija koji godinama određuju što je vrijedno hrvatske filmske pažnje?
Odgovor na to pitanje postao je puno jasniji nakon što je producent „260 dana“ Dražen Majstrović održao govor prije projekcije.
Bez rukavica i bez uljepšavanja govorio je o tome kako je film nastao, koliko je bilo teško osigurati njegovu realizaciju, ali i o problemima koje su imali s hrvatskim filmskim institucijama.
Posebno je istaknuo da „260 dana“ nije dobio potporu HAVC-a ni za postprodukciju, iako je traženi iznos bio višestruko manji od uobičajenih iznosa potpore za filmske projekte.
Još je zanimljivije ono što je rekao o drugom projektu, filmu „Vukovar“, na kojem također rade.
Ni taj film nije prošao na HAVC-u.
Prema njegovim riječima, umjetnički savjetnici odlučili su da su drugi projekti bolji, prikladniji i potrebniji.
Majstrović je pritom otvorio pitanje koje bi trebalo zanimati cijelu hrvatsku javnost: kako je moguće da Hrvatska, 35 godina nakon pada Vukovara, još nema svjetski relevantnu filmsku produkciju o Vukovaru i Domovinskom ratu?
U nastavku donosimo cijeli govor producenta filma „260 dana“.
Dobra večer svima.
Za početak bih zahvalio organizatorima Vukovarskog filmskog festivala na prilici da prepoznaju film „260 dana“ kao prikladnog kandidata u povodu ove jubilarne 20. obljetnice. Hvala im na tome.
Nekoliko riječi o samom filmu. Vjerojatno većina ima osnovne informacije, ali ukratko bi priča bila sljedeća.
Mi smo kao producenti prepoznali knjigu Marijana Gubine, autobiografsku knjigu „260 dana“, kao idealan predložak za ono što smo htjeli napraviti, a prepoznali smo i činjenicu da 20 godina nitko nije napravio takav film u Hrvatskoj.
S obzirom na to da smo to prepoznali i imali volju da tu situaciju promijenimo, uz osjećaj financijske i organizacijske odgovornosti iza projekta, uz pomoć gospodina Jakova Sedlara na predlošku Marijana Gubine te Dominika Sedlara, koji je napisao scenarij, i uz superviziju oskarovca Barry Morrowa, kreirali smo jednu pretpostavku da Hrvatska napokon dobije film.
Znači, to je bila jedna cijela misija koju smo izvršili i koju smo napravili.
Trenutačno smo u Hrvatskoj, što se distribucije tiče, prešli 80.000 gledatelja. Do kraja ove godine, odnosno do kraja same projekcije, taj projekt će sigurno prijeći 100.000 gledatelja.
Što se tiče međunarodnog tržišta, tamo smo posljednja krenuli i radili projekcije, takozvane internet projekcije za naše suradnike, od Njemačke preko Kanade, Amerike i tako dalje.
Ove jeseni tu fazu završavamo, a do kraja godine kreću i gledateljske međunarodne distribucije u svijetu.
Vjerujemo da imamo film koji je dovoljno atraktivan da bude gledan širom svijeta.
Ove godine dobili smo jednu od niza nagrada koje smo osvojili na međunarodnim festivalima, ali dobili smo i jednu potvrdu na samom Berlinskom festivalu, unutar European Film Marketa.
Tamo se, sedam dana prije samog početka godišnjeg festivala, na najvećem marketu filmova na svijetu, među nekoliko stotina i tisuća naslova, upravo „260 dana“ našao prvi na listi od 308 filmova koji su izvučeni za ovogodišnji festival.
Tako da smo do sada shvatili da smo napravili vrlo dobar posao.
Također smo, s druge strane, shvatili zašto se takav film nije dogodio posljednjih desetak godina, odnosno što je s institucijama koje bi se trebale baviti hrvatskim filmom.
Moram reći da nam je ovo bio prvenstveni cilj, da riješimo taj problem. To smo dobili kao obvezu i, s obzirom na to da smo shvatili da stvari ne funkcioniraju kako treba, odlučili smo da ovaj film zapravo bude početak i da treba otvoriti vrata.
Drugi film na kojem radimo i koji smo pokrenuli jest film „Vukovar“.
I tu smo doživjeli jedan bitan, onako, mali šok, odnosno iznenađenje, jer film nije prošao na HAVC-u.
Jednostavno, umjetnički savjetnici odlučili su da su neki drugi filmovi bolji, prikladniji i potrebniji.
To nam je već drugi put da doživljavamo poraz na HAVC-u, zato što s filmom „260 dana“ čak nismo prošli tamo ni za postprodukciju, za pet do šest puta manji iznos nego što se traži za podršku filma.
To nas je još dodatno motiviralo da se prestrojimo, da uložimo još više energije i da ova naša ideja jednostavno bude realizirana.
Ono čime bih zaključio ovo kratko obraćanje jest činjenica da je mene osobno iznenadilo da je, u principu, vrlo jednostavno pitanje zašto na 35. godišnjicu pada Vukovara, grada heroja, mi još nemamo film, jednu svjetski relevantnu filmsku produkciju o Domovinskom ratu.
Činjenica je da nitko od nadležnih institucija to nije napravio.
Eto, s tim bih zaključio ovo naše zajedničko obraćanje.
Hvala vam.
