Bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović u intervjuu govori o povratku ustašofilije, reakciji institucija na nedavne eskalacije te tromosti pravosuđa.
Bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, koji je prije više od deset godina upozoravao da “ustaška zmija ne spava”, u razgovoru za Klix.ba govorio je o Thompsonovu koncertu, povorci Torcide u Splitu te bujanju ustašofilije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Kada je tijekom obnašanja predsjedničke dužnosti upozoravao na opasnost od ustaške ideologije, Josipović je često bio izložen kritikama da pretjeruje i vraća zemlju u prošlost. Bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko optuživao ga je čak za “opsjednutost ustaškim zmijama”.
Deset godina kasnije, ta upozorenja zvuče znatno drukčije. Veliki koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu, ustaški pokliči na stadionima i povorka Torcide u Splitu uoči utakmice Hajduka i Ajaxa – tijekom koje se uzvikivalo “Ustaj, Adolfe” i “Auschwitz” – ponovno su otvorili ključna društvena pitanja.
Što ste tada vidjeli, a drugi nisu ili nisu htjeli vidjeti, i na čemu ste temeljili uvjerenje da se ne radi o izdvojenim pojedincima?
Vidio sam udžbenike koji u znatnoj mjeri relativiziraju ustaštvo i gotovo ga izjednačavaju s antifašističkom borbom. Vidio sam brojne objave na internetu i YouTubeu koje veličaju ustaštvo i njegove vođe, znakovlje koje se sve češće pojavljivalo u javnom prostoru, slušao pjesme po skupovima, svjedočio misama za Antu Pavelića te skrnavljenju i rušenju spomenika iz Narodnooslobodilačke borbe (NOB).
Bilo mi je jasno da je riječ o trendu koji je danas očit svakome tko želi kritički razmišljati. Ustaštvo se želi prikazati kao plemeniti domoljubni pokret, dok se partizane stigmatizira kao zločince i izdajice. Pritom se ne preže od eklatantnih povijesnih falsifikata – strategija je od početka jasna i provodi se i danas.
Konačno, kad sam na početku mandata službeno posjetio Njemačku, u tamošnji je konzulat na moje ime poslana zapakirana ručna bomba – doduše neaktivirana, ali s jasnom porukom. Kada netko upozori na rastuću ustašofiliju, odmah ga se optužuje za vraćanje u prošlost, minoriziranje “važnijih” pitanja ili mu se spočitava da je ustašofilija “komunistička izmišljotina”.
Nažalost, dobar dio javnosti, a posebno političari, povlači se pred takvim argumentima iz straha od gubitka glasova. Ukazivao sam na problem i HDZ-ovim i SDP-ovim vladama, no one nisu poduzele ništa ozbiljno da se taj trend zaustavi. Dodatni je zamah dala i teza o “dvostrukim konotacijama”, kojom je Vlada premijera Andreja Plenkovića širom otvorila vrata relativizaciji ustaštva.
Osjećate li se danas, nakon događaja u Zagrebu i Splitu, kao netko kome je vrijeme dalo za pravo? Je li ustaška zmija ojačala ili samo postala vidljivija?
Nimalo mi nije drago što vrijeme potvrđuje moju tezu. Tada je još šaptući siktala, a danas sikće urličuće. Poklič “Za dom spremni” danas prihvaćaju iskreni ljubitelji NDH, ali i mladi koji nisu svjesni što je ustaštvo zapravo bilo. Smatram da je takvih, nažalost, većina.
Ranije ste kritizirali Vladu zbog toleriranja ustašofilije. Sada su vlasti osudile ispade u Splitu, a policija privodi sudionike. Je li to stvarna promjena ili tek reakcija na pritisak stranih veleposlanstava i UEFA-e?
Mogu se samo nadati da je riječ o autonomnom djelovanju vlasti i uspostavljanju nove prakse u radu Vlade, policije i pravosuđa. Zanimljivo je da se ustašluk vrlo često veže uz navijačke skupine, točnije uz manjinu koju čine klasični huligani i nasilnici.
Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović iznio je točnu informaciju: policija te osobe redovito privodi i prijavljuje, no primarno zbog nasilja. Međutim, pravosuđe beskrajno vodi postupke, dopušta nastupanje zastare ili izriče minimalne kazne. Time dolazimo do gorućeg problema.
Kakvo je stanje u hrvatskom pravosuđu?
Pravosuđe nam je, uz iznimku brojnih poštenih sudaca, u očajnom stanju. Nije riječ samo o manjku građanskog povjerenja, već o frapantnim statističkim podacima koji svjedoče o neradu i nesposobnosti značajnog dijela pravosudne vlasti. Pravosuđe se otuđilo od društva i postalo država u državi.
Također, pitam se bi li reakcija policije, Vlade i medija bila jednaka da se u Splitu nisu otvoreno slavili nacizam i holokaust te zazivalo stradanje židovskog naroda. Volio bih da je odgovor potvrdan.
Kako ovi trendovi u Hrvatskoj utječu na Hrvate u Bosni i Hercegovini i na regionalne odnose?
Ustašofilija je, prema svim saznanjima, znatno prisutnija u Bosni i Hercegovini nego u Hrvatskoj – kako u javnom prostoru, tako i u politici i crkvenim krugovima. Ipak, ekstremizmi se međusobno prelijevaju i hrane u cijeloj regiji, pa tako i četništvo i druge radikalne ideologije. Riječ je o regionalnom problemu koji zahtijeva zajednički pristup.
Što je konkretno potrebno učiniti – zakonsku zabranu simbola, reformu obrazovanja ili pritisak EU?
Hrvatska je suverena država i nisu joj potrebni vanjski pritisci, već unutarnja politička volja. Ključno je obrazovanje. Mladima treba jasno i nedvosmisleno predočiti povijesnu istinu o NDH. Cjelokupni odgojno-obrazovni sustav mora temeljiti na vrijednostima suvremenog antifašizma, koji danas prije svega štiti ljudska prava, mir i demokraciju.
Ipak, teško mogu s punom uvjerenjem reći ima li aktualna politička elita snage za to. Politički utilitarizam i oportunizam često nadvladaju načela, pa čak ni političari za koje sam uvjeren da nemaju nikakve simpatije prema ustaštvu – poput premijera Plenkovića – ne čine korake koje bi trebali iz straha za vlastite političke pozicije.
