Piše: Tugomir E.
Hrvatska je javnost, iako naviknuta na sve, bila doista zgrožena posljednjim slučajem masivne korupcije u zdravstvu. Nisu sve korupcije iste – ni u kvaliteti (da to tako kažemo), niti u kvantiteti. Pljačke u zdravstvu osobito bole jer i moralno i fizički pogađaju one koji već pate. Pa što ćemo onda s tim?
Oporba je namirisala krv i, naravno, oštri noževe jer je ovo sjajna prigoda da još jednom pokaže, i to s osobitom jasnoćom, kako je vladajuća stranka prožeta korupcijom kao rak u visokom stadiju. I, zapravo, ne bi to bio krivi zaključak – korupcija je tu i vladajuća stranka plaća svoj višedesetljetni boravak na vlasti. Vlast korumpira, znamo to odavno,od Rimljana i Grka pa i puno prije njih. Kada neka stranka dugo boravi na vlasti onda je jasno da će njezini članovi i strukture prije ili kasnije posegnuti tamo gdje ne bi smjeli.
Oporba će koruptibilnost pripisati moralnom karakteru članova vladajuće stranke, ali to je, naravno, bedastoća. Kao da opozicionari imaju moralnu superiornost koja bi ih štitila od takvih izazova. Uostalom, i opozicionari su dali svoj značajan prilog korupcijskoj hobotnici, tamo gdje su duže na vlasti, pogotovu na regionalnoj i lokalnoj razini. A bilo je, sjećamo se dobro, ambicioznih pljački i na nacionalnoj razini.
E sad, što ćemo s tom korupcijom? Smijeniti vladajuću stranku i omogućiti im da u opoziciji obnavljaju svoje redove i moralne pozicije te da okajavaju svoje grijehe? Ne bi bilo loše, daleko od toga ali… bi li to riješilo temeljni problem? Ili bi ga samo smanjilo u početku dok se nova ekipa ne uigra?
Valjalo bi bolje vidjeti što je glavni uzrok korupcije i gdje je najviše ima. Ako bismo koliko toliko odgovorili na to pitanje onda bismo se lakše nosili sa zlom.
Kako smo se riješili malaričnih komaraca?
Dakle, možemo odmah ponuditi odgovor: glavni uzrok i prostor korupcije jest DRŽAVA.
Vidjeli smo korupciju u javnom zdravstvu… Jesmo li čuli za nju u privatnom?
Korupcije ima u javnim natječajima kada državni službenici odlučuju kome će dati poslove. A ima li je onda kada privatni vlasnik traži dobavljače i partnere? Hoće li privatnik moći biti potkupljen? Teško, osim ako nije ekstremno glup… a takvi ne traju dugo u poduzetničkim vodama.
Stoga, kada govorimo o korupciji ne možemo a da se ne sjetimo države.
Umjesto da moraliziramo o lošim i kvarljivim ljudskim karakterima – čime se mnogi, a pogotovu vjerski tekstovi bave – očigledno neuspješno! – već tisućama godina, mogli bi možda biti praktični i probati suziti prostore korupcije. Kao kada su populacije malaričnih komaraca smanjene uslijed isušivanja močvara.
Von der Leyen predstavila program rada nove Europske komisije: Ključni prioriteti jačanje konkurentnosti i ulaganje u obranu
Da, svakako bi trebalo imati bolje zakone, ozbiljnije nadzore i neovisnije arbitre, ali bi za bitnije smanjenje korupcije najbolje bilo smanjiti državu.
Zašto državi uopće trebaju poduzeća u kojima ona ima većinski ili manjinski udio?
Strateški važna? Možeš misliti! Jedino strateški važno u tim poduzećima je mogućnost pljačke i reketa od strane političara. Nikakvi nacionalni interesi, taman posla.
To se, naravno, odnosi i na javna poduzeća jer ona su uglavnom legla uhljeba i prostori nemjerljivih mogućnosti. Ekonomskih mogućnosti? Ne, onih drugih…
Nejasno je, primjerice, zašto je država dominantni suvlasnik Podravke. Pa budući da postavlja direktore šire se kojekakve priče o namještenim profitima, visokim plaćama i bonusima itd. A da je Podravka privatna tko bi postavio ta pitanja? Da li bi u privatnoj firmi bilo korupcije? Naravno da je ne bi bilo. Pa zašto lijepo ne privatiziramo Podravku? Nije valjda da nam je strateški državni interes da kontroliramo proizvodnju pekmeza i začina?
Hrvatska uskoro ulazi u OECD, cijenjeni klub ozbiljnijih država i uređenih gospodarstava. Zbog pravila OECD-a bit će nužno depolitizirati državna i javna poduzeća i neke institucije, sprovoditi poštene natječaje na kojima će pobjedu odnositi stručni a ne podobni.
Ok, Hrvatska je ovo i ne treba se previše unaprijed radovati. Sve mi to možemo podesiti po svome i u to uopće ne treba sumnjati. Ali… bit će teže krasti, a majstori će se morati ozbiljnije potruditi.
Zaključak o problemu korupcije bi mogao biti paradoksalan – što više voliš državu u kojoj živiš to bi trebao sretniji da je susrećeš što manje. I da država ne bude velika nego malena, što je manja moguća.
