Hrvatska ima ljude i potencijal, ali problemi i neispunjena obećanja ostaju.
Hrvatska je država koja ima ljude, znanje, prirodne resurse i sve preduvjete za kvalitetniji život svojih građana. Ipak, desetljećima se vraćamo istim pitanjima. Zašto se sporo mijenjamo? Zašto se sposobnost često manje cijeni od poznanstva? Zašto se odgovornost izbjegava, obećanja zaboravljaju, a problemi rješavaju tek kada postanu dovoljno veliki da ih više nitko ne može ignorirati?
Piše Ante Rašić
Nije riječ o tome da u Hrvatskoj nema sposobnih ljudi. Ima ih u gospodarstvu, znanosti, kulturi, javnim službama i među mladima koji žele nešto napraviti. Pitanje je zašto njihov rad i znanje tako često ne dolaze do izražaja i zašto se sustav nerijetko lakše prilagođava prosječnosti nego sposobnosti.
Sigurnost do mirovine važnija od rezultata
Jedan od problema nalazi se u odnosu prema radu. U dijelu društva još je duboko ukorijenjeno uvjerenje da je posao u državnoj službi najveća sigurnost, a jednom dobiveno radno mjesto gotovo zajamčena karta za mirovinu. Plaća pritom nije uvijek presudna. Važnije je imati siguran posao, redovita primanja i što manje neizvjesnosti.
Takav način razmišljanja nije nastao preko noći. Desetljećima se stvarao sustav u kojemu je sigurno zaposlenje često bilo važnije od rezultata, a pripadnost određenoj strukturi korisnija od dokazivanja vlastitih sposobnosti. U takvim okolnostima inicijativa može postati teret, dodatni rad nepotrebna obveza, a pokušaj promjene izvor problema za onoga tko je pokreće.
Naravno, ne može se sve zaposlenike u državnoj i javnoj službi stavljati u isti koš. U tim sustavima rade stručni, odgovorni i predani ljudi koji svakodnevno obavljaju poslove bez kojih država ne bi mogla funkcionirati. Problem je u pravilima koja ne razlikuju dovoljno one koji rade kvalitetno od onih koji se zadovoljavaju time da radno mjesto jednostavno zadrže.
Ako se trud ne prepoznaje, odgovornost ne nagrađuje, a loš rad nema posljedice, teško je očekivati da će se sustav sam od sebe promijeniti.
Tko snosi posljedice neučinkovitosti?
Cijenu neučinkovitosti na kraju plaćaju građani i gospodarstvo. Građanin koji čeka rješenje, poduzetnik koji mjesecima pokušava ishoditi dozvolu ili obitelj koja ne može riješiti svoje administrativne probleme nemaju mnogo koristi od objašnjenja da je postupak složen, da nedostaje ljudi ili da se čeka mišljenje drugog tijela.
Država postoji zbog građana, a ne građani zbog države. To bi trebalo biti jednostavno pravilo, ali svakodnevna iskustva često pokazuju koliko je daleko od stvarnosti.
Problem nije samo u sporoj administraciji. Riječ je o širem obrascu u kojemu se odgovornost raspršuje između institucija, odluke odgađaju, a za neuspjeh rijetko tko snosi jasne posljedice. Kada nešto uspije, zasluge se rado pripisuju pojedincima i političkim vodstvima. Kada ne uspije, krivnja se prebacuje na prethodnike, propise, okolnosti ili nekoga tko više nije na položaju.
Tako nastaje sustav u kojemu je ponekad važnije zaštititi vlastitu poziciju nego riješiti problem.
Nepotizam i negativna selekcija
Hrvatska se ne može razvijati punim potencijalom ako se kod zapošljavanja, napredovanja i imenovanja na odgovorne dužnosti ne vrednuju prvenstveno znanje, sposobnost i rezultati.
Poznanstva sama po sebi nisu dokaz nepravilnosti. No kada se povjerenje i politička bliskost pretvore u važnije kriterije od stručnosti, posljedice su ozbiljne. Sposobni ljudi gube motivaciju, mladi počinju razmišljati o odlasku, a oni koji ostaju nerijetko zaključuju da se poštenim radom može postići manje nego vezama.
To je jedan od najopasnijih oblika negativne selekcije. Sustav postupno gubi ljude koji bi ga mogli mijenjati, dok se na važnim mjestima učvršćuju oni kojima postojeće stanje odgovara.
Ne mora svaka odluka biti koruptivna da bi bila štetna. Dovoljno je da se sposobnost uporno stavlja u drugi plan, da se neuspjeh tolerira i da se od ljudi na odgovornim položajima ne traže jasni rezultati.
Zašto se poduzetnički rizik teže prihvaća?
Razlika između sigurnog radnog mjesta i pokretanja vlastitog posla nije samo u visini primanja. Poduzetnik ulaže novac, preuzima rizik, odgovara za odluke i svakodnevno se suočava s mogućnošću neuspjeha. Zaposlenik u uređenom sustavu ima drukčiji položaj, a država bi trebala osigurati da pravila budu jasna i jednaka za sve.
Problem nastaje kada se poduzetniku otežava poslovanje nepotrebnim procedurama, nepredvidivim pravilima i dugotrajnim postupcima, dok se istodobno od njega očekuje da financira javne usluge i uredno podmiruje sve obveze.
Takav odnos ne potiče stvaranje novih poduzeća, zapošljavanje i ulaganje. Ne može se od građana očekivati da budu poduzetni, preuzimaju odgovornost i stvaraju novu vrijednost, a zatim ih dočekati sustavom koji često više energije troši na kontrolu nego na omogućavanje rada.
To ne znači da poduzetnici trebaju biti izuzeti od pravila. Znači da pravila moraju biti razumljiva, predvidiva i jednaka za sve te da država mora biti servis koji omogućuje zakonito poslovanje, a ne prepreka koju treba svladavati na svakom koraku.
Politička obećanja i odgovornost
Posebno je pitanje odnos politike prema građanima. Prije izbora obećavaju se reforme, učinkovitija država, bolji životni standard, pravedniji sustav i odlučnija borba protiv pogodovanja. Nakon izbora dio obećanja nestane iz javnog prostora, dio se odgađa, a dio se opravdava novim okolnostima.
Svaka vlast može se suočiti s nepredviđenim problemima. Nije realno očekivati da će se sve promijeniti preko noći. Ali građani imaju pravo znati što je napravljeno, što nije, zašto nije i tko je odgovoran.
Problem nastaje kada se politička odgovornost svede na nastupe, priopćenja i međusobne optužbe. Političari se smjenjuju, stranke mijenjaju položaje, a dio problema ostaje gotovo netaknut. U takvim okolnostima raste nepovjerenje u institucije i uvjerenje da se izborima mijenjaju ljudi, ali ne i način na koji sustav funkcionira.
Odgovornost ne bi smjela ovisiti o tome pripada li netko vlasti ili oporbi. Isti kriteriji moraju vrijediti za sve. Bez toga nema ozbiljne reforme, nego samo promjene onih koji upravljaju postojećim pravilima.
Ima li Hrvatska ljude koji mogu nešto promijeniti?
Ima. Ali nije dovoljno pronaći nekoliko sposobnih pojedinaca i očekivati da će sami promijeniti državu. Ljudi koji znaju raditi, preuzimati odgovornost i donositi odluke postoje. Pitanje je mogu li ući u sustav, dobiti priliku i provesti promjene bez toga da ih zaustave stranački interesi, birokratska inercija ili otpor onih koji od postojećeg stanja imaju koristi.
Promjena ne počinje velikim riječima, nego pravilima koja vrijede za sve. Potrebni su mjerljivi rezultati, jasna odgovornost, zapošljavanje prema stručnosti, vrednovanje rada i posljedice za ozbiljne propuste. Potrebno je i građanima objasniti da se uspješna država ne može graditi samo zahtjevima prema drugima, nego i spremnošću da se vlastite obveze izvršavaju pošteno i odgovorno.
Nije rješenje ni u tome da se svaka državna služba proglasi nepotrebnom ni da se svaki problem pripiše mentalitetu naroda. Takva pojednostavljenja ne vode nikamo. Potrebno je prepoznati što u sustavu ne funkcionira i mijenjati ono što se može promijeniti, bez obzira na to kome postojeće stanje odgovara.
Lijepa naša, ali što ćemo učiniti s otvorenim pitanjima?
Hrvatska nije beznadna zemlja. Njezini građani svakodnevno dokazuju da mogu biti uspješni kada imaju priliku raditi u uređenim uvjetima. Uspjeh naših ljudi u inozemstvu, ali i primjeri kvalitetnog rada kod kuće, pokazuju da problem nije u nedostatku sposobnosti.
Hrvatsku su stvorili branitelji, a tko je zarobio hrvatsku državu?
Problem je u tome što prečesto prihvaća ono što bi trebalo biti neprihvatljivo: da se obećanja ne ispune, da se odgovornost izbjegne, da se sposobnost zanemari i da se godinama ponavljaju iste rasprave bez vidljivog pomaka.
Zato pitanje nije samo tko može promijeniti Hrvatsku. Pitanje je postoji li dovoljno političke volje i društvene odlučnosti da se promijene pravila koja takvo stanje održavaju.
Lijepa naša Hrvatska ima pravo na više od lijepih riječi i obećanja koja se ponavljaju iz izbornog ciklusa u izborni ciklus. Ima pravo na državu koja funkcionira, institucije koje služe građanima i sustav u kojemu se rad, znanje i odgovornost cijene više od poznanstava i pripadnosti.
Dok se na ta pitanja ne ponude konkretni odgovori, ostat će otvoreno i ono najvažnije: koliko ćemo još dugo prihvaćati da se problemi koje svi poznajemo tretiraju kao da ih nitko ne može riješiti?
