Mađarska otvara dokumente nekadašnjih komunističkih tajnih službi, dok Hrvatska ni tri i pol desetljeća nakon osamostaljenja nije provela lustraciju. Tko je surađivao s UDBA-om, tko je nakon 1990. zadržao položaje i zašto se o tome i dalje šuti?
Mađari su odlučili zaviriti u vlastitu prošlost. Otvaraju arhive nekadašnje komunističke tajne policije, a s dokumentima na svjetlo dana izlaze i imena ljudi za koje bi mnogi možda radije željeli da ostanu zaboravljena.
A Hrvatska? Hrvatska je, čini se, pronašla vlastiti model suočavanja s prošlošću. O njoj se govori kada zatreba politički obračun, obilježava se na obljetnicama, održavaju se konferencije i pišu deklaracije, ali kada treba otvoriti dokumente i postaviti konkretna pitanja, nastupa dobro poznata šutnja.
Prošlo je 35 godina od uspostave hrvatske države, a još nemamo cjelovit odgovor na pitanje tko je surađivao s UDBA-om, tko je provodio naloge političke policije i tko je nakon 1990. nastavio karijeru u novom državnom sustavu.
Neki su promijenili stranačke iskaznice, neki radna mjesta, neki su postali ugledni članovi društva, a neki su jednostavno otišli u mirovinu. Prošlost, međutim, nije otišla s njima.
Koliko je ljudi surađivalo s UDBA-om i koliko ih je ostalo u sustavu?
Točan broj suradnika UDBA-e na području Hrvatske nikada nije utvrđen. Postoje različite procjene i objavljivani su pojedini popisi, ali ne postoji cjelovita i pouzdana evidencija na temelju koje bi se moglo utvrditi koliko je ljudi bilo formalno registrirano, koliko ih je povremeno dostavljalo informacije, a koliko je bilo profesionalno zaposleno u tajnoj policiji.
Pritom treba razlikovati operativce, registrirane suradnike, doušnike i ljude koji su se našli u evidencijama zato što su bili predmet praćenja. Nije svatko tko se našao u dosjeu bio suradnik. Upravo zato arhivska dokumentacija mora biti dostupna istraživačima, a podaci provjerljivi.
No postoji i drugo, mnogo neugodnije pitanje: koliko je ljudi iz tih struktura nakon 1990. nastavilo raditi u institucijama hrvatske države?
Koliko ih je ostalo u pravosuđu, obrazovanju, politici, medijima i državnoj administraciji? Koliko ih je sudjelovalo u stvaranju novih gospodarskih centara moći?
Država se promijenila, ali ljudi nisu nestali. Nisu nestale ni njihove veze, poznanstva i utjecaj koji su se stvarali desetljećima.
Lustracija? Hrvatska je tu temu jednostavno preskočila
Zašto Hrvatska nikada nije provela lustraciju?
Jedan od razloga koji se često navodi jest Domovinski rat. Hrvatska je 1991. bila suočena s agresijom, morala je organizirati obranu i stvarati vlastite sigurnosne institucije. U takvim okolnostima zadržavanje dijela iskusnih kadrova bivšeg sustava imalo je i praktično objašnjenje.
Ali rat ne može biti vječno opravdanje za sve ono što se nije napravilo nakon njegova završetka.
Nakon rata bilo je dovoljno vremena za otvaranje arhiva, neovisnu provjeru i utvrđivanje odgovornosti. Nije trebalo provoditi osvetu niti nekoga unaprijed proglašavati krivim zbog radnog mjesta ili pripadnosti bivšem sustavu. Trebalo je utvrditi činjenice.
Hrvatska to nije učinila.
Lustracija bi, međutim, otvorila mnogo više od nekoliko starih dosjea. Otvorila bi pitanje tko je koga nadzirao, tko je dostavljao informacije, tko je provodio političke naloge i tko je nakon promjene sustava zadržao položaj i utjecaj.
A to više nije samo povijesno pitanje. To je pitanje političke odgovornosti i kontinuiteta moći.
Pravosuđe, obrazovanje, politika i mediji – gdje su završili ljudi bivšeg sustava?
Posebno je zanimljivo pogledati što se događalo s kadrovima bivšeg sustava u institucijama koje oblikuju hrvatsko društvo.
Pravosuđe je moralo proći kroz promjene, ali nikada nije provedena cjelovita javna analiza kadrovskog kontinuiteta. U obrazovanju se također može postaviti pitanje koliko su se doista promijenile strukture i obrasci iz bivšeg sustava.
U politici su se ljudi prilagođavali novim okolnostima, prelazili iz jednih političkih struktura u druge, a pojedini su nastavili karijere bez ozbiljnog javnog suočavanja s vlastitom prošlošću.
Mediji su posebna priča. Tko je u bivšem sustavu imao pristup informacijama, tko je kontrolirao javni prostor, tko je bio zadužen za praćenje novinara i intelektualaca, a tko je nakon 1990. nastavio raditi u medijima?
Isto vrijedi za gospodarstvo i privatizaciju. Ljudi koji su u bivšem sustavu imali političke veze, pristup informacijama i utjecaj nisu ulazili u novu državu s jednakih početnih pozicija kao građani koji su desetljećima bili izvan partijskih i sigurnosnih struktura.
Ne treba nikoga unaprijed optuživati, ali ne treba ni glumiti da takav kontinuitet nije postojao.
Arhivi su nepotpuni, a dio prošlosti zauvijek je nestao
Čak i kada bi Hrvatska danas odlučila otvoriti svu dostupnu dokumentaciju, ne bi dobila potpunu sliku.
Dio dosjea uništen je još u vrijeme Jugoslavije, dio dokumentacije nije sačuvan, a pojedine evidencije nikada nisu bile potpune. Zato se ne može očekivati da će se jednog dana pojaviti jedan popis na kojem će pisati tko je sve bio suradnik UDBA-e.
Ali to nije razlog da se ne otvori ono što postoji.
Hrvatska je 2018. Zakonom o arhivskom gradivu i arhivima uredila dostupnost dijela arhivskog gradiva nastalog do 30. svibnja 1990. godine. Dakle, nije točno da je sva dokumentacija formalno zatvorena. Međutim, dostupnost pojedinih arhivskih fondova nije isto što i sustavno otvaranje arhiva i provođenje lustracije.
Nije napravljena cjelovita inventura, nije objavljena jedinstvena provjerena evidencija suradnika niti je provedena institucionalna provjera koja bi omogućila utvrđivanje stvarnog opsega kontinuiteta.
A bez toga ćemo još dugo raspravljati o imenima, nagađanjima i političkim optužbama.
Mađari otvaraju arhive, a Hrvatska i dalje šuti
Mađarska je pokrenula pitanje dostupnosti dokumenata nekadašnjih komunističkih tajnih službi. Naravno, ni ondje samo pojavljivanje imena u dokumentaciji ne znači automatski krivnju ili suradnju. Dokumente treba provjeravati i staviti u povijesni kontekst.
Ali barem se otvara prostor za javno suočavanje s prošlošću.
U Hrvatskoj se, međutim, već desetljećima vrtimo u istom krugu. Jedni se pozivaju na antifašizam, drugi na Domovinski rat, treći na europske vrijednosti, a kada se postavi pitanje komunističke represije, odjednom se svi sjete da postoje važnije teme.
Nema potrebe da se itko boji povijesnih dokumenata ako nema što skrivati. Nema potrebe ni za osvetom, ali ima potrebe za istinom.
Posebno je neprihvatljivo da se o žrtvama komunističke represije govori na obljetnicama, dok istodobno nema ozbiljne političke volje da se istraže oni koji su tu represiju provodili.
Koliko je ljudi izgubilo posao, bilo praćeno, ucjenjivano, zatvarano ili protjerano zbog djelovanja tajne policije? Koliko je hrvatskih emigranata bilo izloženo nadzoru i progonu? I koliko je onih koji su u tome sudjelovali ikada moralo javno objasniti svoju ulogu?
Možda je najneugodnije upravo to što se na ta pitanja ni danas ne traži odgovor.
Hrvatska nije morala provoditi lustraciju po uzoru na svaku drugu državu. Mogla je napraviti vlastiti model, prilagođen okolnostima Domovinskog rata i stvaranja države. Ali nije napravila ni ono najvažnije: nije omogućila potpuno, sustavno i javno utvrđivanje činjenica.
I tako smo došli do apsurdne situacije. O mnogim ljudima iz bivšeg sustava desetljećima se govori, njihova imena kruže javnim prostorom, ali bez cjelovitih dokumenata i provjerenih činjenica. Oni koji su bili žrtve često su umrli ne dočekavši odgovor, a oni koji bi mogli objasniti kako je sustav funkcionirao uglavnom nikada nisu imali potrebu javno govoriti.
U Hrvatskoj se, izgleda, promijenio sustav, ali se nije promijenila navika da se o nekim stvarima šuti.
Mađari su otvorili vrata svojih arhiva. Hrvatska još uvijek nije do kraja otvorila vrata vlastite prošlosti.
A zašto nije? To je pitanje koje hrvatska politika, bez obzira na stranačku boju, napokon mora prestati izbjegavati.
