Dok hrvatski puk još u nevjerici žaluje, dežurni medijski jastrebovi već su krenuli u opći juriš. Cilj je jasan – pod krinkom “isušivanja močvare” eliminirati sve što nosi domoljubni predznak. Dok je Zlatko Dalić tek izlazio sa sastanka u Hrvatskom nogometnom savezu, novinarske tipkovnice su se užarile. Mediji, koji su svojim konstantnim pritiskom zapravo sukreirali ovakav rasplet, nisu štedjeli najniže uvrede kako bi oblatili i ponizili čovjeka koji je zadužio svjetski, a ne samo hrvatski nogomet.
Pojedina piskarala sada pokušavaju prepraviti povijest i napisati neku novu, alternativnu stvarnost – točno onakvu kakvu naručuju njihovi stvarni gazde. A tko zapravo stoji iza tih medija? Dalić je devet godina mukotrpno gradio nacionalni ponos, a oni bi ga sada srušili, popljuvali i obezvrijedili preko noći. Gledajući taj bolesni festival cinizma i čiste zlobe, nemoguće je ne zapitati se: za koga ti ljudi uopće pišu i gdje je nestalo ono elementarno, bazično ljudsko poštovanje prema povijesnim uspjesima?
Seciranje najvećeg stručnjaka u povijesti
Domaći kritičari sada se natječu tko će pod veće povećalo staviti svaku izbornikovu riječ, gestu ili uzdah. Strategija je prozirna – najuspješnijeg stručnjaka kojeg je Hrvatska ikada imala, čovjeka koji je naciji donio svjetsko srebro i broncu, pod svaku cijenu treba prikazati kao egomanijaka koji tobože traži nekakav “zakon o zaštiti vlastitog lika i djela”. Novinarima strašno smetaju njegove izjave o obitelji, a najviše od svega ih žulja to što Dalić otvoreno poručuje da nitko nema pravo pljuvati po ovoj reprezentaciji.
Hajmo ogoliti stvari do kraja i postaviti ih tamo gdje pripadaju. Kada se izgovara ime Zlatka Dalića, čovjeka koji je malu Hrvatsku pozicionirao na sam svjetski vrh i ujedinio narod, u tim istim redakcijama koje danas rigaju žuč svi bi trebali ustati i pokazati duboki naklon. Umjesto dostojanstva, gledamo jeftino cipelarenje povijesnih rezultata umotano u celofan “taktičke analize” i osobnih obračuna s neistomišljenicima.
Vjera i obitelj kao dežurna meta za odstrel
Posebno je gnjusna hajka na Dalićeve osobne vrijednosti. Ti dežurni higijeničari javnog prostora otvoreno mu zamjeraju što javno govori o Bogu, Gospi i obitelji, nazivajući to jeftinom parolom kojom se maše na svakom uglu. Otkad je to u Hrvatskoj postao grijeh glasno živjeti i komunicirati vrijednosti s kojima se identificira golema većina ovog naroda?
Čije zapravo interese zastupaju ti mediji kada im toliko smeta čovjek koji ponosno nosi svoj križ? Dalić nikada nije skrivao tko je i što je – bio je isti i u veličanstvenim pobjedama i u teškim porazima. Nazivati njegovu skrušenost “šupljom floskulom”, samo zato što je čovjek ljudski pogođen lažima i podmetanjima koja mu pakiraju iza leđa, u najmanju je ruku zločesto, tendenciozno i jadno.
Spomenik mu je podigao narod, a ne medijska piskarala
Ti isti kroničari tuđih neuspjeha sada ironično pišu kako je Dalić sam sebi podigao spomenik na televiziji. Istina je, naravno, potpuno drukčija. Daliću je spomenik podigao hrvatski puk, na prepunim trgovima Zagreba, Splita, Osijeku, Mostara i svakog kutka svijeta gdje kuca hrvatsko srce. Taj spomenik nisu gradile bolesne kalkulacije medijskih piskarala, nego suze radosnice, ponos i rezultati koje nitko nikada neće moći izbrisati.
Svaki ugovor ima svoj rok trajanja, pa tako i ovaj. Legende odlaze, smjene generacija se događaju i to je prirodni zakon sporta. Ali pokušaj da se najuspješniji hrvatski izbornik s funkcije isprati tekstovima punim žuči, omalovažavanja i osobnih uvreda, puno više govori o tim autorima i medijima za koje pišu, nego o samom Daliću.
Zlatko Dalić odlazi uzdignute glave, praćen aplauzom i doživotnim poštovanjem svog naroda. A dežurni mrzitelji? Oni će i dalje ostati u mraku svojih redakcija, čekajući iduću žrtvu kojoj će brojati taktičke propuste i secirati privatni život, svjesni da sami nikada neće dotaknuti ni promil visina na koje nas je Dalić odveo.
