Piše: Tugomir E.
Sve je manje ljudi koji se sjećaju Komunističke partije/Saveza komunista/Hrvatske/Jugoslavije. Vrijeme neumitno miče aktere i promatrače iako je kroz komunističku partiju u Hrvatskoj prošlo gotovo pola milijuna ljudi.
Krajem sedamdesetih u njenim je redovima bilo oko 8% ukupnog stanovništva. Uzevši i familije bit će da je SK držalo barem 20% hrvatskih građana.
I onda odjednom ta partija koja je 45 godina čvrstom rukom držala vlast prestane postojati. Odlukom vrha SK hrvatski komunisti dodaše svome imenu i „stranku demokratskih promjena“. Malo kasnije kada je SK-SDP definitivno promijenio ime tumačilo se da se ovo „SDP“ preobrazilo u „socijaldemokratska partija“.
Sve ostalo je povijest i pripada epohi u kojoj još uvijek živimo. No, iza svega je ostalo nekoliko pitanje, a najznačajnije je vjerojatno ovo: kako je moguće da stranka i ideologija koje su žarile i palile pola stoljeća nestanu bez traga? I da nitko, ali baš nitko ne stavlja komunističko ime u naslov svoje stranke i pokreta niti se poziva na tu ideologiju?
Da nitko ne spominje samoupravni socijalizam, osnovne organizacije udruženog rada, nesvrstanost, radničku klasu, bratstvo i jedinstvo? Pa zar je sve bilo tako umjetno i lažno i da se održavalo tek zbog pranja mozgova i represije?
Čudno, doista. Ili se nešto drugo dogodilo što je manje javno i bombastično?
No, vratimo se u sadašnje vrijeme i u 2025. godinu. Stanoviti Zoran Milanović odnio je na predsjedničkim izborima uvjerljivu pobjedu i doveo u neugodnu situaciju stanovitog Andreja Plenkovića. Obojica Zagrepčani dalmatinskog podrijetla, obojica iz uglednih familija partijskih funkcionara, ljudi bliskih komunističkom režimu.
DOŠAO JE I TAJ DAN Milanović u utorak polaže prisegu, na inauguraciji četiri potpredsjednika Sabora
A sada se, nakon predsjedničkih, a uoči lokalnih izbora, javljaju i tihi glasovi nezadovoljstva u HDZ-u koji odgovornost za poraz svaljuju na svog predsjednika, Plenkovića. Šuškaju da se ne snalazi u politici i da, zapravo, nije pravi predstavnik hadezeovskih vrijednosti.
Tvrde da je premekan i preliberalan, nedovoljno borben, previše europski, premalo dinarski. Misle da je svilenkasti ravničar u situaciji kada narod traži borbenog pijetla, brđanina, psovača, čuvara naših nacionalnih osobitosti… onih uskočkih, hajdučkih i rebelskih.
Ti hadezeovski nezadovoljnici, ali još ne i rebeli, vjeruju da Zoran Milanović izgleda više hadezeovski od Plenkovića.
Štoviše, da je dokazano desniji, sklon suverenizmu, da je jogunast kada je Europa u pitanju, da bi se rado svađao i šaketao.
I gle, logično je da ti krugovi misle da bi se – pod određenim uvjetima – Milanović u nekom trenutku mogao kandidirati za predsjednika HDZ-a.
Povratak na početak
Pa čovjek je uvjerljivo pobijedio na predsjedničkim izborima, uvjerljivo je pobijedio i na izborima za šefa SDP-a… zašto ne bi i na unutarnjim izborima u HDZ-u? Nije član? Pa ni Karamarko jedno vrijeme nije bio, pogotovu dok je švrljao sa Mesićem. A najvažnije je da ikone hrvatskog domoljublja ne vide nikakv problem da se grle sa Milanovićem i budu viđani u njegovu društvu. S ponosom, dapače.
Elem onda je logično da se dogodi i takav prijedlog. A koristi bi, misle hadezeovski nezadovoljnici, bile nemjerljive.
Kao šef HDZa populist Milanović bi oko sebe okupio najmanje dvije trećine ako ne i tri četvrtine građana Hrvatske, nadmašujući tako i Mađara Orbana i Srbina Vučića i to u njihovim najboljim danima.
Nestao bi i ponor koji dijeli HDZ i njegove partnere od oporbe i njoj sklonoj javnosti. Ako se mašti pusti da se nastavi razvijati onda se čovjek pita: pa ako već Milanović pobjeđuje u HDZ-u zašto se onda ne bi kandidirao i za šefa SDP-a, umjesto njegovo lutka Hajdaš Dončića? I to bi prošlo ne većinom nego aklamacijom.
Dakle predsjednik bi Republike, u trenutku kada napusti tu poziciju (jer predsjednik ne može biti stranački aktivan, kaže Ustav, ako to još nekoga uopće obvezuje), mogao istodobno biti predsjednikom dviju najjačih stranaka u Hrvatskoj. I čemu onda uopće taj dualizam? Ne bi li bilo logično da se HDZ i SDP ujedine, na nekakvom kongresu ujedinjenja, možda i u simboličnom Vukovaru? (Pa da novoj stranci pristupi i DP?)
Uostalom, oni koji se sjećaju socijalističkog školstva vrlo dobro znaju da je u Vukovaru održan i glasoviti drugi kongres Komunističke partije Jugoslavije gdje je ona i uzela ovo ime, preimenujući se iz Socijalističke radničke partije Jugoslavije.
Da li bismo nakon ujedinjenja Hrvatske demokratske zajednice i Socijaldemokratkse partije i dalje imali demokraciju? Naravno, samo bi ta demokracija bila stabilnija i predvidivija, toliko stabilna da bi se u nekom trenutku postavilo pitanje čemu trošiti novce na izbore kada se pobjednik zna.
I kako bi se zvala nova stranka, HDZ/SDP? Ili SDP/HDZ? A zašto ne ona stranka iz koje je većina uglednih osnivača obiju stranaka i potekla – Savez komunista Hrvatske? To bi značilo da se povijest uvijek vraća na svoje početke.
