Home Izdvojeno Oni su uz Krunoslava Olujića najveći protivnici kandidature Ivana Turudića za šefa DORH-a, oni koji imaju sreću da u Hrvatskoj nije provedena lustracija

Oni su uz Krunoslava Olujića najveći protivnici kandidature Ivana Turudića za šefa DORH-a, oni koji imaju sreću da u Hrvatskoj nije provedena lustracija

by Ante R.
Ivan Turudić

i Sanja Modrić eksplodiraju s izjavama i pokušajima difamacije čovjeka koji kao dragovoljac Domovinskog rata stao na branik domovine.

Tako Božo Vukušić kaže za Čedu Prodanovića:
“Prije nešto više od dvije godine (26. rujna 2021.) reagirao sam na objavu zagrebačkog odvjetnika Čedomira Čede Prodanovića koji se tada umiješao u izbor predsjednika Vrhovnog suda podržavajući kandidata koji se javno protivio izručenju udbaša Z. Mustača i J. Perkovića njemačkom pravosuđu.
Prije nekoliko dana Prodanović se umiješao u aktualni izbor Glavnog državnog odvjetnika, naglašavajući da kandidat za tu dužnost ne bi smio biti “političko-partijski/stranački povezan”.

Čedo Prodanović naravno ne spominje da su gotovo svi Glavni državnici odvjetnici od uspostave neovisne hrvatske države bili članovi Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) ili suradnici Udbe i KOS-a. I u prije spomenutoj objavi o Čedi Prodanoviću ukazao sam na licemjernost njegovih intervencija, jer je upravo on simbol političko-režimskog čovjeka u pravosuđu. Nije bio samo član KPJ/SKH, nego i rezervni službenik Udbe.

Čedo Prodanović primljen je u Partiju još u srednjoj školi. U molbi za prijem ponosno je naveo da su mu i roditelji članovi Partije. Kasnije je imao bogatu – pored profesionalne pravničke – i partijsku karijeru. Ali i „bezbednosnu“.
(vidi privitak: iz partijskog dosjea Čedomira Prodanovića – HDA, signatura 1220, CK SKH, Kadrovska komisija, dosjei članova)
Analogijom iskustva bivših komunističkih istočno-europskih država može se lako zaključiti da su stanje demokratizacije i razvoja pravne države i gospodarskog napretka u njima obrnuto proporcionalni statusu i ulozi pojedinaca poput Čede Prodanovića u njihovim društvima, piše Bože Vukušić.

Za Sanju Modrić, sadašnju kolumnisticu Telegrama, poznatog kao ekstremno lijevo glasilo piše:
Modrić, Sanja – partijsko režimska novinarka iz vremena komunističke Jugoslavije, svoj je novinarski staž u toj bivšoj državi započela i završila u zagrebačkom predstavništvu beogradskog jugo-komunističkog dnevnika „Borba“.

Novinarski posao nastavila je u neovisnoj hrvatskoj državi kao originalni primjerak medijskog licemjerja, hipokrizije i obmane. Bila je kolumnistica u „Feral Tribuneu“ i „Slobodnoj Dalmaciji“, pa urednica u „Jutarnjem listu“ i na kraju pomoćnica glavnog urednika „Novog lista“.
Štoviše, kao bivša režimska „društveno-politička djelatnica“ u obliku novinarke, nekoliko godina bila je predsjednica, zamislite, Vijeća časti suda Hrvatskog novinarskog društva. Prije desetak dana, u podcastu „Zavidavanje by Lado Tomičić“, Modrićka je izjavila da je kao ne-partijka primjena u „Borbu“, što bi trebao biti dokaz njene profesionalne neovisnosti.

Međutim, Sanja Morić je zaboravila navesti da je njen otac Dragoljub Modrić već bio dugogodišnji novinar „Borbe“ kao i član Partije u vrijeme njenog zaposlenja u „Borbi“. Također, Sanja Modrić je zaboravila navesti da su još tri člana njene uže obitelji bili članovi Partije u vrijeme njenog zaposlenja u „Borbi“, a da je i ona sama kratko nakon zaposlenja zatražila prijem u Partiju – da bi ubrzo bila izabrana za sekretarku partijske organizacije u predstavništvu „Borbe“ u Zagrebu.

(Usput, Sanja Modrić je zaboravila napomenuti i da je njen otac Dragoljub Modrić, upravo u vrijeme dok je ona, njegova kćer Sonja Modrić, bila utjecajna pripadnica HND-a, kao nekadašnji novinar „Borbe“ dobio nagradu „Milan Grlović za dugogodišnji rad i značajni doprinos razvitku novinarske organizacije i ugledu profesije te jačanju medijskih sloboda; novinarima koji su se istakli u radu i aktivnostima HND-a“.)
U jednoj od prvih partijskih karakteristika Sanje Modrić koju je, štoviše, sama potpisala, stoji:
„Kontinuirano dobrim radom, naglašenom ambicijom i željom za novinarskim usavršavanjem, uglavnom savjesnim odnosom prema radnim obavezama i dokazanom opredjeljenjem za politiku Saveza komunista, nametnula se OOSK koja ju je u ovom razdoblju primila u članstvo SK, a nedavno i izabrala i za sekretara OOSK“: