Nakon što je na Izbornoj skupštini stranke Možemo! ponovno potvrđena na funkciji koordinatorice, Sandra Benčić gostovala je u središnjem Dnevniku HRT-a. Nastup je pokušala uokviri kao trijumfalni završetak “konsolidacije stranke”, no njezine su izjave razotkrile duboki jaz između ambicija vrha stranke i surove političke realnosti kojom planiraju upravljati na nacionalnoj razini.
“Hrvatska”, a ne samo zagrebačka stranka?
Benčić je istaknula kako je proces spajanja s Novom ljevicom i raznim lokalnim listama “kruna” jednogodišnjeg rada, čime su se navodno teritorijalno proširili.
“Tako više nitko ne može reći da je Možemo! zagrebačka stranka – Možemo! je hrvatska stranka”, poručila je samouvjereno.
Međutim, dok se Benčić hvali širenjem u općinska i županijska vijeća, kritičari primjećuju da se taj “nacionalni uzlet” događa dok se Zagreb, kao njihova glavna utvrda, i dalje guši u neispunjenim komunalnim obećanjima. Unatoč prisutnosti čelnika SDP-a, GLAS-a i DOSIP-a na skupštini, priznala je da prava bitka oko koalicijskih lista tek predstoji, što njezinu proklamiranu “konsolidaciju ljevice” ostavlja na razini prigodnog fotografiranja.
Na čemu temelji optimizam? Izborni sustav i upitne ankete
Ključno pitanje koje se nameće nakon njezina nastupa jest: na čemu Benčić uopće temelji toliki optimizam? Hrvatski izborni sustav, sa svojih deset jedinica, nemilosrdan je prema strankama koje nemaju snažnu infrastrukturu na terenu, a “Možemo!” je izvan Zagreba i dalje tek u povojima.
Osim toga, njezino jahanje na valu povoljnih anketa stoji na vrlo staklenim nogama. Javna je tajna da su današnja istraživanja javnog mnijenja postala duboko nevjerodostojna – stopa odbijanja sudjelovanja u anketama kreće se od nevjerojatnih 70% pa do čak 90%. To znači da ankete zapravo hvataju samo najglasniju i najmotiviraniju manjinu, dok “tiha Hrvatska” ostaje potpuno nevidljiva do samog izbornog dana. Graditi strategiju preuzimanja države na temelju uzorka koji devet od deset građana ignorira, graniči s političkim sljepilom.
Konstrukt “Plenkovićeve inflacije”
U pokušaju da se nametne kao ekonomski autoritet, Benčić je uvela i termin “Plenkovićeva inflacija”, tvrdeći da rast troškova života nije globalni fenomen, već isključivo rezultat desetogodišnje vladavine HDZ-a.
“Inflacija ne mora biti naša realnost. To su posljedice pogrešnih politika koje gledamo deset godina”, izjavila je, obećavajući “transformaciju” Hrvatske.
Ipak, osim retoričkih figura o “dostojanstvenom životu”, Benčić nije ponudila konkretne instrumente kojima bi njezina opcija obuzdala tržišna kretanja. Zanimljiv je i njezin nagli zaokret oko premijerskih ambicija; iako je donedavno bila jedino lice kampanje, sada tvrdi da joj fotelja “nije osobni cilj”, što mnogi tumače kao taktičko povlačenje u trenutku kada se ljevica bori za prevlast unutar vlastitih redova.
Zaključak je jasan: Sandra Benčić je proglasila pobjedu i “transformaciju” države prije nego što je uopće zakoračila u realnu izbornu arenu izvan zagrebačkog balona. Dok se Možemo! bavi statutarne konsolidacijom i ideološkim PR-om, stvarna Hrvatska čeka rješenja koja nisu prepisana iz aktivističkih priručnika.