Stipe je uvijek volio Hrvatsku, toliko ju je volio da su ga proganjale jugoslavenske službe, odavali svaku njegovu riječ susjedi Udbi, prijetili su mu jugoslavenski kazamati, htjeli su mu sjeme zatrti, pa je Stipe život i sreću pronašao daleko preko sinjeg mora, tamo gdje je sloboda, tamo gdje smiješ misliti svojom glavom i bez straha od kazamata uživati u životu i podizati svoju obitelj.
Živio je Stipe svoj san, našao svoju ulicu popločenu zlatom, dodatno se obrazovao, napredovao u karijeri, ostvario sve svoje snove i osigurao snove svojoj djeci. Stipe je imao sve, posao, karijeru, kuću, obitelj, mir, no nije bio sretan. Nije bio sretan jer ga je vukla njegova gruda, njegova zlatna polja, zelene planine, more tirkizne boje, njegov narod, njegova domovina.
Onda, jednog dana kada je na televizoru vidio da se stvara hrvatska država i da je ostvareni stoljetni san, Stipe se odlučio vratiti. Odlučio je braniti svoju rodnu grudu, svoja zlatna polja, plavo more, zelene planine i vrhove najljepše planine zbog koje su ga zatvarali. Ostavio je Stipe obitelj u novoj domovini, a on, on je se odlučio vratiti i staviti život na raspolaganje svojoj rodnoj grudi. Došao je Stipe braniti ono što je sanjao, ono što su sanjale generacije, ono za čega mu nije bilo teško proliti svoju krv i položiti život na oltar domovine.
Ratovao je Stipe, odbijao odlikovanje i činove, mirovinu jer Stipe nije ratovao za privilegije, za odličja, za činove, za mirovinu, Stipe je ratovao za domovinu. Onda se Stipi razbila obitelj, jer sudbina je htjela drugačije, Stipe se prvo vratio u novu domovinu, a onda odlučio da sudbinu čeka u svojoj pravoj domovini, onoj kojoj je poklonio godine, zdravlje i ljubav, sve dok nije shvatio.
Shvatio je Stipe da to nije država koju je sanjao, da se ta država sustavno uništava, da se krade gdje se stigne, da su na vlasti sinovi onih koji su njega progonili. Sinovi koje su moćni roditelji sklonili na sigurno da s obližnjeg televizijskog tornja gledaju vidi li se dim, čuju li se granate, gledali dok nije postalo sigurno, a onda se vratili da vladaju njegovom domovinom isto onako kako su vladali njihovi očevi koji su njega progonili.
Tako je Stipe, sjedio ma trijemu svoje kuće, gledao sjede u ogledalu, zarasle rane po sebi, hrpu lijekova koje pije i donio odluku. Sve je prodao, sjeo na prvi zrakoplov i vratio se u novu domovinu, onu koja mu je sve dala, jer ova stara koju je toliko volio donijela mu je razočarenje, tugu i žalost. Vratio se Stipe da mu kosti sahrane u novoj domovini jer nije siguran da mu ni njegovi ostaci bili sigurni u domovini koju je toliko volio, onu za koju se žrtvovao da bi neki drugi u njoj vladali i uživali, a nije bio siguran ni da mu posmrtne ostatke ne bi dirali.