Dok je Hrvatska ujedinjeno i ponosno obilježavala 30. obljetnicu veličanstvene pobjede u Domovinskom ratu, Milorad Pupovac — dugogodišnji saborski zastupnik i predsjednik SDSS-a — ponovno je pronašao razlog za kritiku. U izjavi za srbijanski RTS, Pupovac je vojni mimohod i koncert Marka Perkovića Thompsona proglasio „zabrinjavajućim“, tvrdeći da su izazvali „nespokoj kod Srba“ i „oni koji dijele demokratske vrijednosti“.
Pupovac ide korak dalje: govori o „govoru mržnje prema Srbima“ koji, prema njegovim riječima, više nije na margini, nego „u glavnom toku hrvatske politike“. Time, iznova, pokušava stvoriti dojam da je Hrvatska država u kojoj Srbi nemaju svoje mjesto – unatoč činjenici da on sam već desetljećima sjedi u Saboru, da njegova stranka sudjeluje u vlasti, i da Srbi u Hrvatskoj uživaju sva ustavna i građanska prava.
Ono što posebno izaziva nelagodu jest mjesto i trenutak njegovih riječi. Dok se hrvatski narod prisjeća dana kada je slomljena pobuna potpomognuta iz Beograda, kada je vraćen gotovo sav okupirani teritorij, i kada je nakon godina agresije napokon zavladao mir – Pupovac šalje poruke koje kao da su preuzete iz beogradskih tabloida.
“Hrvatski mimohod ponosa: Snaga vojske, glas naroda i šutnja onih koji su izostali”
Da, pojedinačni zločini su se dogodili. I da, Hrvatska se s njima mora suočiti – što i čini. Ali pokušaj da se slavlje slobode i povratak državnog suvereniteta dovede u pitanje zbog jedne pjesme ili simbolike koja nekomu smeta, samo dodatno dijeli društvo i unosi gorčinu u ono što bi trebao biti trenutak zajedništva.
Ako Pupovac želi govoriti o govoru mržnje, neka pogleda naslovnice srbijanskih medija koji Oluju nazivaju „etničkim čišćenjem“, a hrvatske generale „zločincima“ — usprkos presudama međunarodnih sudova koji su ih oslobodili svih takvih optužbi.
Na kraju, ostaje pitanje: je li Pupovčeva izjava glas razuma — ili glas političkog aktivizma koji i dalje ne prihvaća Oluju kao ono što jest — legitimnu i pobjedničku obrambenu operaciju hrvatskog naroda?
U zemlji koja mu je dala priliku da bude glas svoje zajednice na najvišoj razini, najmanje što može je priznati istinu: Oluja nije zločin — Oluja je sloboda.