Piše: Tugomir E.
Prošli su izbori, parlamentarni i europski, dakle najvažniji (predsjednički i lokalni su ipak samo začin u jelu), pa je pravo vrijeme za zapitati se: imamo li u Hrvatskoj uopće višestranački sustav? Naravno da imamo, pa registrirane su stotine stranaka u ovih skoro 35 godina demokracije, ali – imamo li ZBILJSKI više stranaka, a ne tek redikule, ukrase, marginalce i niškoristi (kao što je slučaj u Rusiji, pravoj totalitarnoj diktaturi).
Dobro, nismo mi Rusija, ni blizu. Hrvatska je neosporno demokratska zemlja sa slobodnim i poštenim izborima ali, nekako se čini da imamo izbore bez stranaka?! Bez prave alternative, bez ozbiljne protuponude. Svi to intuitivno osjećamo iako ne možemo navesti prave argumente, zakonske odredbe, statistike…
Ukratko možemo se zapitati: je li HDZ jedina prava stranka u Hrvatskoj ili ih ima više, a da nisu polustranke, četvrtstranke ili smiješne inicijative u stranačkom formatu.
Vučić ne odustaje od ideje “svi Srbi u jednoj državi”: Kreće se u završnu fazu pokoravanja Crne Gore, u pripremi izmjena zakona o državljanstvu
Koji su preduvjeti da bi neka stranka u hrvatskim uvjetima bila prava stranka? Recimo, treba imati ogranke u svim županijama, gradovima i općinama… barem u 95% njih. Ups, za sada samo jedna stranka, zna se koja, ispunjava taj uvjet. Drugo: trebalo bi u svakoj općini imati barem deset članova, u gradovima stotinu, a u onim većim barem tisuću pa i više. Treba, naime, popuniti liste za gradska, općinska i županijska vijeća, za Hrvatski Sabor. A treba imati i ljude za Vladu, za čelna i polučelna mjesta u raznim agencijama, vladinim institucijama, javnim i državnim poduzećima. Deset tisuća aktivnih poluprofesionalnih ili profesionalnih članova!
Stranka bi morala imati i program i to naravno ozbiljan, a ne onaj ružmarin što se zatakne o šešir kako je to riješila većina naših stranaka. Program je, uostalom, smisao djelovanja svake stranke i u njemu su popisane ne samo ideje nego i operativne mjere koje bi vodile uspostavi onakvog društva kakvoga stranke i njihova biračka tijela priželjkuju. Ne bi se trebale popisivati samo ideje koje su se čule u gradskom autobusu, nego i one koje su znanstveno utemeljene, dobro promišljene, ponekad testirane, a iznad svega realne i usklađene s drugim inicijativama kako bi bile skladne i efektivne.
Stranke bi morale imati i članove koji imaju ideje i inicijative, a da su istodobno „ubrojivi“, sposobni podčiniti se – do neke mjere – i onim stvarima s kojima se ne slažu, disciplinirani i marljivi. To je ono što čini stranačku „vojsku“, a ne tek skup istomišljenika oko pojedinih tema.
Osim HDZ-a nema takvih stranaka. SDP je jedno vrijeme bio blizu toj definiciji, ali se u međuvremenu ofucao, ispraznio i postao skupina ne baš uspješnih karijerista. SDP je danas tek pomoćni HDZ, a esdepeovci su ništa drugo doli hadezeovci koji ne idu u crkvu (ili ne foliraju da idu). Liberalne stranke? HNS, HSLS, Centar, Focus, IDS, Sjever, Glas i još možda poneka nemaju status političkog planeta, više su neka vrsta asteroidnog pojasa prepuna zvrndavih nebeskih objekata. Iako vrijednosno centristički birači čine većinu biračkog tijela u Hrvatskoj, zbog određenog razloga nije formirana središnja građanska, liberalna stranka, a one stranke koje pretendiraju na tu titulu ne mogu ni jedna s drugom. Desnica je, s druge strane, intelektualno potkapacitirana, nesposobna formulirati vlastite zahtjeve u bilo kojoj formi osim onoj emocionalnoj. Ostala je da se – baš kao i ljevica – snebiva nad političkom situacijom u Hrvatskoj i da moralizira na temi korupcije. Pri tome, da odmah primijetimo, njihovo rješenje za korupciju jest: „birajte nas, a ne njih jer smo mi pošteni“. Stvarno?
Korupcija je ozbiljan problem i nju valja iščistiti u korijenu – bez popovanja onima koji su korumpirani nego ukidanjem uvjeta koji omogućuju korupciju. Znamo da je javni sektor ocean korupcije, ali on se ne može riješiti tako da sve one koji donose odluke stavimo na detektor otpornosti na „ponude“. Najbolji je način privatizacija što većeg broja državnih poduzeća, de monopolizacija određenih tržišta i stavljanje što većeg broja usluga na tržište.
Oglasio se Bujanac, usporedio Bartulicu s papom Ivanom Pavlom II.
Ali, vratimo se na osnovu: u Hrvatskoj nema ozbiljnih stranaka, a pogotovo nema ozbiljnih programa. Najsmješnije je bilo pratiti oporbene stranke koje zapravo ništa sadržajno nisu zamjerale HDZ-u, osim te provaljene i površno razumljene korupcije. Ostali smo uskraćeni za spoznaju što oporbenjaci predlažu i kakva je njihova vizija Hrvatske. A nije da je u Hrvatskoj sve savršeno, to je svima jasno, dapače pred ovom zemljom stoje teški izazovi koji mnogima izgledaju nejasno i udaljeno… zato što su „stranačke elite“ šlampavo shvatile svoj posao i propustile javnosti obavijestiti o težim vremenima koja su pred nama.
Hrvatskoj bi dobro došla jedna ozbiljna, promišljena i autoritativna (ne i autoritarna, naravno!), stranka koja bi pružila novu viziju i mobilizirala hrvatsku javnost za budućnost. Paradoksalno, takva bi stranka koristila i HDZ-u jer bi mu omogućila dostojnog sparing-partnera, neophodnog da sadašnji jedini boksač u ringu ne dobije atrofiju mišića. Nevažno je kakvog bi bila osnovnog ideološkog profila, lagano lijevog, lagano desnog ili pak centrističko-liberalnog. Puno je bitnije da je takva stranka u stanju okupiti puno ljudi, posebice onih koji misle i imaju stav, a pri tome ne biti vašar priglupih egoizama. Slavno je služiti ideji, pogotovo onoj koja bi omogućila bolji život budućim generacijama. Možemo li to?
