Dvije političke opcije preuzele su gotovo cijeli srbijanski parlament, dok su ostale stranke ostale izvan njega. Hrvatski političari trebali bi se zapitati zašto je kod nas toliko važan opstanak malih stranaka, a tako malo stvarno osvajanje vlasti.
Srbijanskim parlamentom zavladao je politički duopol. Ako izuzmemo manjinske stranke i liste, u parlament su ušle samo dvije političke opcije, Studentska lista i Vučićev SNS. Nije ušao ni Ivica Dačić, nije ušla nijedna stranka s nacionalnim prefiksom, a nije bilo ni koalicija, iako su bile dopuštene.
Taj bi primjer trebao biti pouka hrvatskim političarima i strankama. Hrvatski izborni zakon omogućuje brojnim listama da se bore za saborske mandate, ali i da godinama opstaju na političkoj sceni bez ozbiljne mogućnosti da osvoje vlast. Neke od njih kao da su zaboravile osnovni postulat bavljenja politikom, a to je sudjelovanje u vlasti i provedba vlastitog programa.
U Hrvatskoj imamo stranke koje osvoje nekoliko tisuća glasova, a nakon izbora nastupaju kao da bez njih nema parlamentarne većine. Njihov broj mandata postaje važniji od broja birača koji stoje iza njih. Tada počinju pregovori o funkcijama i položajima, a stranka koja je na izborima jedva prešla prag odjednom postaje važan politički partner.
Takva politika može donijeti kratkoročnu korist stranačkom vodstvu, ali postavlja pitanje čemu stranka zapravo služi. Ako joj je glavni cilj sačuvati vlastite pozicije, a ne povećati potporu birača i preuzeti odgovornost, onda je njezin politički domet unaprijed ograničen.
Hrvatska desnica mora prestati rasipati glasove
Posebnu pouku iz Srbije trebala bi izvući hrvatska desnica. Njezin birački bazen nije malen, ali je razjedinjen na brojne stranke, pokrete i liste. Svatko želi imati vlastitu organizaciju, predsjednika i mjesto za svoje ljude. Umjesto dogovora i zajedničkog nastupa, često se vodi borba za iste birače.
Nakon izbora slijede opravdanja da je jedna stranka drugoj uzela glasove. Ali glasovi nisu ničije vlasništvo. Birači odlučuju kome će dati povjerenje, a na strankama je da ih uvjere kako upravo njima trebaju dati svoj glas.
Ako više stranaka zastupa slične političke stavove, a svaka izlazi na izbore zasebno, moraju računati i na mogućnost da nijedna ne ostvari rezultat koji bi im omogućio ulazak u vlast. Pritom nije problem u postojanju različitih stranaka, nego u tome što njihova vodstva nerijetko vlastiti opstanak stavljaju ispred zajedničkog političkog cilja.
Hrvatska desnica ima ogroman potencijal, ali joj nedostaju jedinstvo i liderstvo
Srbijanski primjer ne znači da Hrvatska treba imati samo dvije stranke. Razlika je i u izbornom sustavu. Srbija je jedna izborna jedinica, dok Hrvatska ima deset izbornih jedinica s pragom od pet posto u svakoj od njih. Zbog toga se srbijanski model ne može jednostavno preslikati na hrvatske prilike.
Ali pitanje ostaje isto: koliko dugo stranka može opravdavati vlastito postojanje ako ne uspijeva ostvariti političke ciljeve zbog kojih izlazi na izbore?
Stranka nije osnovana da bi njezin predsjednik imao funkciju, da bi se svake četiri godine sastavljale izborne liste ili da bi nekoliko zastupnika trgovalo svojim potpisima. Njezina je svrha osvojiti povjerenje građana, sudjelovati u vlasti i provoditi program.
Male stranke koje imaju jasnu politiku i stvarnu potporu birača imaju svoje mjesto. Problem nastaje kada se politički opstanak pretvori u jedini cilj, a svaki izborni rezultat koji donese poneki mandat proglasi uspjehom.
Srbijanski poučak za hrvatske političare jednostavan je: nije dovoljno sudjelovati na izborima i osvojiti nekoliko mandata. Tko želi mijenjati državu, mora okupiti birače, ponuditi jasan program i biti spreman preuzeti odgovornost za vlast.
Plenković odbija zahtjev DP-a za smjenu Bilandžića: „Mogao bi ostati nije član DP-a”
Pupovac nakon izbora u Srbiji: Očekuje bolje odnose sa susjedima i lakši položaj Srba u Hrvatskoj
