Nestalo je preko noći, tiho, bez pompe. Političko oglašavanje na Facebooku, Instagramu i Googleu, do jučer temelj moderne kampanje, jednostavno više ne postoji. Odlukom tehnoloških divova, digitalna vrata su se zatvorila. A s njima i cijeli jedan model političkog djelovanja.
Zahvaćeni su svi: od najvećih stranaka, preko ekstremne ljevice i desnice, pa do lokalnih vlasti, gradova, općina, županija. Svima je oduzeta najbrža, najjeftinija i najpreciznija veza s biračima. Algoritamski doseg, mikrociljanje i sponzorirane poruke otišli su u povijest. Političari, čini se, ponovno moraju učiti kako govoriti, ali ovaj put bez filtera, bez “boostanja”, i bez trikova.
Screenshot/ Facebook
Neki će reći da je to dobar razvoj događaja. Godinama smo svjedočili digitalnoj džungli – neprovjerenim informacijama, manipulacijama, “dark adovima”, kampanjama koje zaobilaze novinare i odgovornost. Ekstremne opcije, s lijeva i desna, izgradile su upravo ondje svoju publiku, stvarale paralelne stvarnosti i osvajale teren koji u stvarnom svijetu nikada ne bi dobile.
Screenshot Hina
S druge strane, ni lokalna samouprava nije ostala pošteđena. Za mnoge gradove, općine i županije, Facebook je bio osnovno sredstvo informiranja građana – o projektima, pozivima, sastancima, krizama. Umjesto konferencije za medije, dolazila je objava. Umjesto pitanja, emotikoni i “reach”. Sada toga više nema.
Vraćamo se klasičnim medijima. Televiziji. Radiju. Portalima s uredničkom politikom. Novinarima koji pitaju. Vijestima koje netko provjerava. Povratak u taj svijet neće biti lak. Ne možeš “targetirati” TV gledatelja po njegovim frustracijama. Ne možeš kupiti naslovnicu. Moraš zaslužiti prostor. Za neke je to kraj igre. Za druge, početak čišće, odgovornije politike.
screenshot
Ipak, ostaje opasnost da će se komunikacija samo preseliti u još mutnije vode, zatvorene grupe, poluilegalne mreže, manipulaciju putem posrednika. Jer priroda politike ne voli tišinu – a digitalni vakuum brzo se puni.
Možda je ovaj trenutak zapravo šansa. Da politička komunikacija ponovno postane razgovor, a ne oglas. Da građani čuju što netko zaista misli – a ne što je netko platio da se vidi. Da mediji opet budu važni, jer bez njih – sve postaje propaganda. Sumrak digitalne kampanje mogao bi biti i svitanje političke odgovornosti.