Piše: Tugomir E.
Svatko je čuo za četnike, pogotovo za one koji su tom pokretu dali zloglasnu konotaciju u Drugom svjetskom ratu. Obnovu četništva vidjeli smo u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, poglavito na teritorijima Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Svjedočili smo i vojnim porazima te ideje 1995. i u NATO-ovom bombardiranju Srbije. No gle – stvar se obnovila i udara kao nikada do sada.
Stariji će se sjetiti iznimno iritantnih televizijskih poruka koje su se godinama emitirale iz, uglavnom, Beograda i Novog Sada, a gdje su laži beskrajno ponavljane, a istine ismijavane. Velikosrpski je nacionalizam kreirao svoj vlastiti univerzum u kojemu su sve vrijednosti bile izokrenute i u kojima je zločin postajao pravedan i svet. No, nekako pri kraju, već od sredine devedesetih, uoči Oluje, kada su beogradski propagandisti vidjeli da se projekt ne razvija u pravom smjeru i da sankcije koje je svijet nametnuo Srbiji rezultiraju ogromnim ekonomskim i psihološkim štetama, uslijedili su pozivi “braći Rusima” da se uključe i pomognu “Srbima” da se odupru Zapadu i uvjere svijet da oni predstavljaju istinu i pravdu. Jeljcinova je Rusija u to doba bila demokratska zemlja koja se učila tržišnom gospodarstvu i slobodi medija te se uopće nije obazirala na beogradske vapaje. Bilo je naravno usijanih glava i u Rusiji, svojevrsnih ruskih nacionalista, pravoslavnih fundamentalista, staljinista i “nacionalboljševika”, ali ogromna većina Rusa uživala je u novim slobodama boreći se pri tomu da prežive u uvjetima velikog siromaštva i oskudice. Uzalud su beogradski propagandisti zazivali Jeljcina, Kozirjeva, Čurkina…. ovi uopće nisu marili za čudne ideje zloglasnih navodnih slavensko-pravoslavnih rođaka s Balkana.
Otvara li se prilika za Plenkovića? Europa iščekuje 28. lipnja, dan odluke za formiranje njene “vlade”, ulaze li konzervativci unutra, tko ispada?
Milošević i njegovo staljinističko četništvo je propalo – prvi put 1995., pa 1999. i konačno u demokratskoj revoluciji 5. listopada 2000. A on i njegovi krvavi jataci su završili u Haagu. Srbija se demokratizirala, normalizirala, krenula ka Europi no nije potrajalo. I dok je vlada Srbije postala normalna, vlada Rusije je – nakon dolaska na vlast Vladimira Putina – napustila Jeljcinov pravac i postajala sve manje demokratska, a sve više autoritarna, nasilna i antizapadna. Putin je počeo ubijati i zatvarati političke protivnike, gasiti slobodne medije, falsificirati izbore I “aranžirati” ruski ustav da bi se lišio ograničenja o samo dva uzastopna četverogodišnja predsjednička mandata. U međuvremenu je organizirao rat u Čečeniji koju je brutalno pokorio, vojno je intervenirao u Gruziji, miješao se u politiku svih bivših sovjetskih republika i Sirije da bi sve kulminiralo okupacijom i aneksijom Krima te slanjem kagebeovskih i vojnih snaga u donbasku oblast Ukrajine da bi se tamo stvorila kopija Republike Srpske Krajine. Zapravo vrhunac je postignut općom invazijom na Ukrajinu koja je do sada rezultirala smrću više stotina tisuća ljudi te progonstvom i ugrozom desetaka milijuna.
I sada – u obratu na devedesete – ruski mediji pozivaju Srbiju da im se priključi te da stvore savez “pravednih naroda” koji se suprotstavljaju “zapadnoj hegemoniji”. E sad, Srbija se nije u potpunosti odazvala tim pozivima jer svaki pogled na mapu pokazuje da je ta zemlja okružena NATO paktom i Europskom unijom i zemljama voljnim da se u njih učlane. Kada se toj mapi pridodaju statistike i grafikoni koji jasno pokazuju da ogromna većina ekonomije Srbije ovisi o trgovini sa Zapadom stvari su još jasnije. No Vučićev režim ipak njeguje bliske odnose s Moskvom, a njegova desna ruka – Aleksandar Vulin – ostvario je gotovo ljubavni odnos s nekim od najvećih ruskih zločinaca, uglavnom šefovima represivno-obavještajnog aparata – Patruševim i Nariškinom. Srpska obavještajna služba prati ruske disidente koji su se sklonili u Srbiju te ih cinka FSB-u. Sigurno s Rusima dijeli sve obavještajne podatke.
Javnost Srbije je, međutim, potopljena proruskom propagandom koja sipi iz većine medija – redovito pod Vučićevom kontrolom – pa su zagovornici uvođenja sankcija Rusiji u debeloj manjini. Milorad Dodik se baca u zagrljaj Putinu, a Emir Kusturica ide kod njega na čaj. Sada se jasno može reći da će sav filmski opus Kusturice pasti u sjenu onoga što je upravo postigao: da se rukovao s vodećim zločincem 21. stoljeća – Vladimirom Vladimirovičem Putinom. Hoće li itko u Cannesu ili na bilo kojem drugom festivalu u slobodnom svijetu htjeti stisnuti Kusturičinu ruku, blagodarenu krvlju milijuna Putinovih žrtava?
Žrtve Putinove agresije
Screenshot VOA
Vojislav Šešelj, korifej srpskog četništva bi se žarko želio susresti s Putinom i stati pred njega u mirnom stavu… ali nije više relevantan. Status četničkog vojvode danas može podijeliti jedino Putin jer je on glavni ideolog, financijer i glavosječa svekolikog svjetskog četništva.
Putin kao da je sve prepisao od velikosrpske ideologije i politike devedesetih – i sao krajine i laži o nacizmu svojih protivnika i teritorijalne pretenzije i pravoslavni fundamentalizam i korištenje kriminalaca u vojno-obavještajnim operacijama…. Često je Srbija, budući da je ipak bliža europskoj jezgri, bila isporučitelj mnogih inovacija prema Rusiji – od sadašnjeg tipa fašizma pa do ikonopisa i ćirilice u ranom Srednjem vijeku.
Nije sasvim jasna pozicija nekih od objektivnih podupiratelja Putina, Orbana recimo ili njegovog slovačkog kolege Fica. Može li Orban biti mađarski četnik? Ne zvuči baš uvjerljivo ali… svijet je danas jako čudno mjesto.
Zanimljivo je da i u Hrvatskoj ima simpatizera pa i obožavatelja Putina i njegovog velezločina. Teško je pojmiti o kakvim je umovima i moralnim platformama riječ ali eto, demokracija dopušta sve… ili skoro sve. Naime, bilo je u Velikoj Britaniji štovatelja Hitlera koji su slobodno djelovali i propagirali ideje svoga uzora. Do 1. rujna 1939. kada je Britanija ušla u rat protiv nacizma. Bude li zaoštravanja i eskalacije ruske agresije na Ukrajinu i međunarodni poredak nije nezamislivo da će savezničke zemlje morati pribjeći ozbiljnijoj kontroli ruske fašističke propagande i njezine pete kolone. Uostalom, presedan postoji: nije li upravo Tito pohapsio na desetke tisuća ljubitelja Staljina (pa i puno nevinih), te ih poslao na Goli otok? Jugoslavija nije bila u ratu sa SSSR-om, ali zamalo…. Tito je, kao pitomac sovjetske obavještajne službe, odlično znao s kim ima posla pa je adekvatno postupio. Goli otok je bio ista stvar kao i kasniji američki Guantamo – interniranje mogućih neprijateljskih operativaca na temelju administrativne odluke. Dakle, putinovce treba motriti i evidentirati, zlu ne trebalo. Neprijateljima prava i slobode ne smije biti dopušteno da koriste demokraciju za svoje zle nakane.
