Piše Tihomir Dujmović
Pisati o slavnom Vjesnikovom, nota bene partijskom novinarstvu, a baš nikada ne spomenuti krvave korijene te slave, kao da ih nema, kao da su laž, kao da bi uostalom i bilo tog slavnog Vjesnikovog novinarstva da ga nisu omogućili jugoslavenski rafali u 38 hrvatskih novinara davne 1945, to je blasfemija prve vrste. Naime, u Hrvatskoj je dosegnut svjetski rekord u ubijanju i zabranjivanju novinara 1945.
Nema nacije u Europi čije novinarstvo je to doživjelo. Tada je od ukupno 330 novinara, streljano 38 novinara, stotinu je dobilo doživotnu zabranu pisanja, 131 je pobjegao van i tako si spasio glavu, jedan od njih je bio Vinko Nikolić (u visokoj točci broj 2 optužnice koja je imala smrtnu presudu stajalo je „osobito je radio na odvajanju hrvatskog od srpskog“), njih 45 je pod pritiskom promijenilo profesiju i samo 27 je dobilo pravo pisanja, od čega su bila četiri fotoreportera. Dakle, 95 posto novinarske profesije je ubijeno, protjerano, uhićeno, zabranjeno na svaki mogući način i samo njih pet posto je 1945 dobilo pravo pisanja. To su pravi temelji Vjesnikovog nebodera. Bez tih rafala i partijskih štambilja nikada hrvatsko novinarstvo ne bi ovako izgledalo.
Cijela jedna generacija novinara zbrisana je s lica zemlje. Kompletna profesija. Ali, kako mi imamo zabranu sjećanja s jedne strane, nisam našao niti jedan tekst o spaljenom Vjesnikovom neboderu koji navodi ove krvave temelje njegove navodne povijesne slave. Uz ove izravne likvidacije samih novinara partija je odmah iza rata donijela odluku da se iz hrvatskog društva izopće doslovno „svi izdavači, istaknuti suradnici i pisci fašističkih ili profašističkih knjiga, novina, i drugih privremenih ili povremenih spisa, osobe koje su od 6. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. bile izdavači, urednici, istaknuti suradnici i pisci knjiga kojima se raspirivala nacionalna, vjerska ili rasna mržnja“.
Kako vidimo, nacionalna mržnja se raspirivala i ako ste napisali da hrvatski i srpski jezik nisu isti jezici i dobili bi smrtnu kaznu kao Vinko Nikolić! Partija je napravila čak tri popisa zabranjenih autora, paralelno su iz knjižnica i biblioteka izbačene sve nepoćudne knjige. Prvi popis je imao 150 knjiga koje su odmah izbačene iz hrvatskih knjižnica. Predlagač progona u novinarskim redovima 1945 bio je nitko drugi nego Društvo novinara Hrvatske, odnosno njegov Sud časti, a odluke Suda časti, odnosno popis novinarskih „zločinaca“ objavio je nitko drugi nego naš slavni -Vjesnik! Sud časti eksplicitno traži od vlasti da se takve kazni! Od državnog odvjetnika se traži „najstroži progon“, „izručenje onih koji su emigrirali“, traži se da „im se trajno zabrani novinarskog djelovanje, a nekima oduzmu politička i građanska prava“. Sami novinari traže da se trećina njihovih članova kazni „trajnom zabranom pisanja“!
Nema nacije koja je to doživjela. To su vam iskonski temelji Vjesnikovog novinarstva, komunističke izdavačke kuće koja je pokrenuta 1946, da bi naziv Vjesnik nosila od 1952, ali od prvog dana čvrsto leži na spomenutim krvavim temeljima. Ništa čudno, jer Vjesnik je osnovan 1940 kao glasilo CK KPH, a da su ti zločini bili čvrsto planirani još u šumi svjedoči „Uputstvo za rad sudova u kaznenim stvarima“ ZAVNOH-ovog Odjela za pravosuđe u kojem stoji: “tko god se protivio partijsko-partizanskoj liniji u izdavaštvu i uopće u kulturi, činio je prekršaj, prijestup ili zločin ovisno o težini protudruštvene volje i opasnosti koja je odatle dolazila po društvo“. Dakle, likvidacije 1945 su temeljito planirane, zacrtane i obavljene. Točno u skladu s tim Tode Ćuruvija 1951 piše u Vjesniku: “Mnogim urednicima i novinarima nedostaje shvaćanja da je štampa kod nas organ Partije“. Sve vam je to – Vjesnik…
Vjesnikov neboder koji se danas tretira kao čudo arhitekture građen je punih devet godina, što ne čudi ako uzmete u obzir da se zgrada Vatroslava Lisinskog gradila 16 godina! Dakle, Vjesnikovo novinarstvo je krenulo sa šutnjom o krvavoj likvidaciji svojih prethodnika, te o šutnji o svim mogućim zabranjenim piscima, novinarima, izdavačima. I to se knjiži i danas kao -slavno novinarstvo! Kad se govori o pomaku 60-ih koji je nesumnjivo postojao, opet se prešućuje odakle smo krenuli u taj pomak i što je uopće bio pomak. Naime, od 1945 do 1962 za tiskanje novina, čak se i papir dodjeljivao iz Beograda. Sredstva za investicije isto tako, čak i devize za dopisničku mrežu. Sve informativne emisije su se uređivale isključivo u Beogradu, jer je postojao samo jedan jedinstveni jugoslavenski program.
Televizija Zagreb tek 1968 dobiva pravo na vlastiti informativni program. Tek tada, dakle dvadeset tri godine nakon rata, uspijeva se ishoditi i to da se odluka o tome gdje će se i hoće li se uopće postaviti neki repetitor za neki radijsku postaju više ne donosi u Beogradu pa se pomaci vide u radijskom programu. Godine 1962 se prvi put tiska jedan crkveni list, ali ilustrirana kršćanska revija „Kana“ prvi put se tiska tek 1970. Padom Rankovića osamostaljuju se republička vodstva, pa tako i hrvatsko i tu dolazi do najvećih pomaka baš u novinarstvu, uključujući i Vjesnik, naročito Vjesnik u srijedu. Na te promjene u medijima, Tito u Karađorđevu ovako reagira: “Čim netko nešto napiše u štampi, to je dovoljan materijal da ga se može uhapsiti. Svi su zreli da im se sudi, a vi ništa niste učinili…“. Nije trebalo dugo čekati i padom hrvatskog proljeća počinje nova agonija hrvatskog novinarstva o čemu se isto tako šuti.
Naime, 1972 godine čak pedeset hrvatskih novinara je završilo u zatvoru, a 170 publicističkih imena je stavljeno na crnu listu koja je trajala sve do 1990. I opet na scenu stupa Sud časti! Na skupštini Društva novinara Hrvatske, sredinom 1972, Sud časti je istaknuo „negativno djelovanje oko 50 novinara protiv kojih će biti pokrenute istrage“. Oni koji govore o slavnom Vjesnikovom novinarstvu ističu osamdesete. Ali nikada i nitko ne spominje da se to novinarstvo smjelo razvijati samo uz obaveznu šutnju ne samo o 95 posto zabranjenih i likvidiranih novinara iz 1945, nego sad i o doslovno jučer 50 uhićenih i 170 novinara, pisaca, publicista, redatelja, čije ime se nije smjelo progovoriti. Hrvatsko proljeće se medijski tretiralo kao da nije postojalo, a dogodilo se samo koji dan prije negoli su nove vedete sjele u iste te fotelje! Koje danas zlatom okivaju baš to razdoblje! O progonima se šutjelo do zadnjeg zareza, makar je dvije tisuće ljudi bilo uhićeno, makar su deseci tisuća smijenjeni, a potom šikanirani.
Nikad ni riječi o tome. Nije se smjelo? Završili bi u zatvoru? Razumijem, ali kako se onda možete dičiti tim razdobljem, kao zlatnim dobom novinarstva? Svi su se pravili 20 godina kao da je Vice Vukov umro! Kao da nije postojao! I tako je s morem detalja. I to i takvo novinarstvo, osuđeno na šutnju o najelementarnijim stvarima danas se očitava kao „slavno hrvatsko novinarstvo i njegov spomenik Vjesnik“. Da ne govorim koliko laži je tu tiskano! Da ne govorim koliko lažnih optužbi je tu napisano. Da ne govorim koliko tisuća puta je baš tu napisano da je u Jasenovcu ubijeno 700 000 ljudi što je laž koja je bila pogonsko gorivo za srpske zločine devedesetih. I ništa od toga nije važno i ništa od toga se ne spominje već se u „Petom danu“ sva blistajući od ponosa ( i neviđenog neznanja) pojavi voditeljica emisije i počne govoriti o Vjesnikovoj zgradi kao spomeniku hrvatskog novinarstva. Svim ovim faktima usprkos! I nije jedina….Da, naravno da je tih pola stoljeća izbacilo i neka vrijedna novinarska imena, neke izvrsne tekstove, autore, urednike, tiskovine, naravno…
Žurim uz to reći da razumijem ljude koji svoju mladost, prve napisane tekstove i prve redakcijske dane u svojoj karijeri ljudski knjiže kao sunčane dane u svom životu, ali nakon svega što sam pročitao, spoznao, vidio i doznao, Vjesnikov neboder politički vidim kao perverzni medijski logor i tvornicu partijskih laži. Sve drugo je bio dekor i alibi za pravi smisao, zadatak i program osmišljen davne 1940 godine. To što na van priča nije isto izgledala 1946 i 1986 pitanje je scenografije. Partija je uostalom da bi prikrila totalitarno lice dopustila i rock osamdesetih i modne časopise, traperice iz Trsta i Ramu iz Graza, dakle privid slobode u efemernim medijskim temama, ali samo srce tog poslanja, ostalo je isto kao iz onog naputka pisanog još u šumi.